|
SP
|
|
|
|
Stecena prava
(Citati iz knjige "Denacionalizacija" profesora dr. sc. Simonettija - Vidi dolje***) 1.) Ukratko o našim stečenim pravima: Nakon drugog svjetskog rata, zakonima su trajno oduzeta vlasnička prava (posjeda stana, uporabe, itd.) od vlasnika svih iznajmljenih privatnih stanova.
Ta ista vlasnička prava
po zakonu su zauvijek dobili nositelji stanarskog prava i njihovi pravni sljednici t.j. članovi obiteljskog kućanstva,
na koje se prenosilo stanarsko pravo nakon smrti nositelja. (Kraći naziv za nositelja stanarskog prava, po Zakonu o stambenim
odnosima, jest "stanar"). Ta trajna prava stanara (nositelja s.p.) bila su isključiva
(naime, bez dopuštenja stanara nitko, pa ni nominalni zemljišno-knjižni vlasnik, nije se mogao useliti u stan; - čl. 58. Zakona o stambenim odnosima, 1974.). Svi ti oduzeti
(nacionalizirani) privatni stanovi bili su u zemljišnim knjigama upisani kao društveno vlasništvo, a nakon
toga je na jednom dijelu tih stanova bilo ponovno upisano (nominalno) vlasništvo izvornih privatnih vlasnika, ali njima nisu vraćena vlasnička prava, koja su i dalje trajno zadržali stanari (nositelji
stanarskog prava). (To su tzv. "privatni neuseljivi" stanovi, t.j. stanovi koji su bili nominalno "izuzeti iz nacionalizacije". Smisao tog nominalnog "vlasništva" bio je taj, da stan, u slučaju
da ga stanar svojom voljom trajno napusti, ne bi pripao državi, nego nominalnom zemljišno-knjižnom
"vlasniku", koji bi u tom slučaju ponovno stekao izgubljena vlasnička prava, t.j. postao bi ponovno pravi vlasnik). U skladu s Rezolucijom 1096 Parlamentarne skupštine Vijeća Europe iz 1996. godine, zakonodavci i Ustavni sud zauzeli su stajalište, da se vlasnička
prava na stanovima, koja su bila zakonima trajno oduzeta u SFRJ i dana nositelju
stanarskog prava, ne vraćaju izvornom
vlasniku stana, nego mu se daje naknada, kako se ne bi kršila stečena
prava stanara (nositelja s.p.). To je doista provedeno u djelo u slučaju onog dijela nacionaliziranih stanova,
koji su ostali upisani u zemljišnim knjigama kao društveno vlasništvo. Međutim, istu Rezoluciju 1096 vlast je nastojala izigrati
u slučaju tzv. privatnih neuseljivih stanova, u kojima su prekršena
spomenuta stečena prava stanara i uskraćeno pravo otkupa, i to samo na
temelju upisa u zemljišnoj knjizi, gdje je bio upisan privatni (nominalni) vlasnik. Vlast je sasvim nelogično
i POGREŠNO tvrdila, da taj upis u zemljišnoj knjizi znači to, da vlasnička prava uopće
"nisu oduzeta" od privatnog vlasnika, i da se zato ne može dati pravo otkupa nositelju stanarskog prava, te da (navodno)
njegova stečena prava ne postoje, odnosno da se ne moraju poštovati, jer (navodno) "zemljišno-knjižnom
vlasniku su stalno pripadala i pripadaju sva vlasnička prava", i slično. To je bio jedini razlog, zbog kojega je nama (nositeljima stanarskog prava u tzv. privatnim neuseljivim stanovima)
ukinuto stanarsko pravo i uskraćeno pravo jeftinog otkupa naših stanova! Međutim, to je čista besmislica !!! Radi se o bitnoj
i teškoj zabludi, jer, kad bi to gore spomenuto shvaćanje
bilo opravdano i istinito, onda bi i zemljišno-knjižni vlasnik nekog stana, na kojemu postoji, npr., trajno pravo stanovanja u korist neke obitelji (po današnjem
Zakonu o vlasništvu*), mogao također tvrditi da njemu "pripadaju sva vlasnička prava" (jer je upisan u zemljišnoj
knjizi), te da mu se zato mora omogućiti useljenje u "njegov" stan, itd.! Ta
tvrdnja bi, jasno, bila potpuno pogrešna i protivna današnjem Zakonu o vlasništvu i Ustavu RH. Jednako je pogrešna takva tvrdnja i u našem slučaju, budući da je stanarsko pravo (isto
kao i današnje pravo stanovanja) također u sebi sadržavalo gotovo sva trajna i isključiva vlasnička
prava (posjeda, uporabe, i dr.), koja su bila zakonski (dodjelom stanarskog prava) trajno oduzeta od izvornog vlasnika
i zauvijek dana stanaru. Radilo se, dakle, o oduzetoj imovini (t.j. o trajno oduzetoj ekonomskoj
vrijednosti, koja iznosi oko 90 posto vrijednosti stana) i o trajnim stečenim
pravima nositelja stanarskog prava, koja se moraju poštovati po
Rezoluciji 1096 Parlamentarne skupštine Vijeća Europe, po Aneksu G međunarodnog Ugovora o pitanjima sukcesije, kao i po gore navedenom
stajalištu samog zakonodavca i Ustavnog suda. (Vidi također dolje članke 1., 30. i 173. Zakona o vlasništvu**!) Ta naša stečena prava su pogrešno i protupravno
prekršena, i to se mora ispraviti izmjenom Zakona o najmu stanova i Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko
pravo. Mi moramo dobiti ista prava kao što su dobili stanari u nacionaliziranim stanovima (pa čak i u nekim privatnim stanovima, po članku 48. Zakona o najmu stanova, 1996.), jer praktički nema razlike
(u pogledu vlasništva itd.) između nacionaliziranih stanova i naših (tzv. privatnih neuseljivih) stanova, što
proizlazi iz znanstvene i zakonske definicije vlasništva, i iz zakonskih odredaba. __________________ * Pravo stanovanja je osobna služnost po Zakonu o vlasništvu i drugim
stvarnim pravima. Po članu 244. (3) tog zakona, ako je osobna služnost osnovana u korist neke obitelji, prestaje
kad ta obitelj izumre. Budući da obitelj uopće ne mora izumrijeti, zemljišno-knjižni vlasnik je u takvom
slučaju trajno izgubio vlasnička prava posjeda, uporabe itd., premda je i dalje ostao upisan u zemljišnoj
knjizi. Jasno je, da ista situacija postoji i u slučaju stanarskog prava. ------------------
2.) Opširnije:
Kopija
e-maila, poslanog na dolje navedene i druge adrese:
. ----- Original Message ----- From: Branko Soric To: redakcija@jutarnji.hr ; jutarnji_list@eph.hr ; redakcija@novilist.hr ; gl.urednik@vecernji.net ; glavniurednik@slobodnadalmacija.hr ; vjesnik@vjesnik.hr ; info@feral.hr ; hina@hina.hr ; uprava@hina.hr ; nl-redakcija@novi-list.htnet.hr ; globus@eph.hr ; redakcija@glas-koncila.hr Cc: (......) Sent: Thursday, November 27, 2008 10:37 AM Subject: Stecena prava / Prof. Simonetti: "Denacionalizacija" -----------------------------------------------------------------------------------------
27. XI. 2008. NAŠA
STEČENA PRAVA I NEDOPUSTIVE
POGREŠKE SUDOVA Nama - nositeljima stanarskog prava u tzv. privatnim
neuseljivim stanovima u Hrvatskoj, kao i našim obiteljima, potpuno neopravdano i protupravno je oduzeta gotovo cijela
naša imovina t.j. naša zakonita, trajna, zauvijek nasljediva, isključiva vlasnička prava (posjeda stana,
uporabe, itd.) koja smo zauvijek stekli u okviru našeg stanarskog prava. Tu našu imovinu (stečena
prava) protupravno nam oduzimaju zakonodavci (Hrvatski sabor), suci Ustavnog suda RH, Europskog suda za ljudska prava (ECHR). Oni
su, bilo namjerno ili nesvjesno, zlouporabili svoj položaj i ovlasti te
su prekršili Ustav RH, Europsku konvenciju o ljudskim pravima, Aneks G međunarodnog Ugovora o pitanjima sukcesije,
itd. To je sasvim nedopustivo i mora se ispraviti! ( Vidi također na Internetu: https://soric-b.tripod.com/dokumenti/id11.html https://soric-b.tripod.com/dokumenti/ ... itd.). Budući
da se krivci nalaze u tijelima vlasti i na čelu velikog dijela političkih stranaka (u Hrvatskoj, a, čini se,
i u Europi), te budući da ne ispravljaju učinjena zlodjela, usprkos našim žalbama kroz dulje od dvanaest
godina, nama preostaje jedino to, da se žalimo direktno narodu, kojemu, po Ustavu RH (čl. 1.), pripada sva vlast
u Republici Hrvatskoj. U tu svrhu neophodno
je potrebno da nam se omogući često i stalno objavljivanje naših opširnih tekstova u najčitanijim
novinama. Međutim, to ostvarivanje naše Ustavom zajamčene
slobode govora i javnog nastupa onemogućuje nam se neobjavljivanjem
najvećeg dijela naših pisama i članaka, kao i visokim cijenama velikih
novinskih oglasa. Zato molimo sve fizičke i pravne osobe u
Hrvatskoj, Europskim državama i SAD-u, sva tijela vlasti u tim državama, sva veleposlanstva tih država u RH,
i svakog drugoga, da pristanu plaćati naše velike oglase u novinama,
jer mi nemamo novaca za to. Za početak, te oglase bismo objavljivali u najčitanijim
hrvatskim novinama, a bilo bi potrebno objavljivati ih i u drugim europskim i američkim najčitanijim novinama. (Naime,
skandalozno, protupravno, otimačko-diskriminatorsko ponašanje vlasti bilo bi svjetska senzacija, kad bi
novine o tome pisale dovoljno i na ispravan način - ali ne pišu, jer su pod kontrolom vlasti!). Dovoljno je
spomenuti dvije činjenice koje nepobitno dokazuju tešku i nedopustivu pogrešku Ustavnog suda Republike Hrvatske,
KOJA SE, DAKLE, MORA ISPRAVITI(!!!),
a to su: kršenje socijalne pravde i kršenje pravne sigurnosti. (Dokaze vidi dolje*!). Nema nikakve sumnje, i potpuno je jasno, da nas
je hrvatska država oštetila doista potpuno neopravdano i protupravno! Uopće
ne sumnjamo u to, da bi velika većina građana Hrvatske stala na našu stranu i dala nam podršku, kad bismo
mogli dovoljno često i dovoljno dugo (stalno, neprekidno) objavljivati naša opširna objašnjenja i dokaze,
te kad bi se, na pr., proveo referendum o tome -
ali, jasno, samo pod uvjetom da rezultati referenduma ne bi bili falsificirani, "nategnuti", neistiniti! (Na žalost, mora se jako sumnjati u istinitost takvih rezultata, pogotovo u Hrvatskoj, i to ne samo
rezultata eventualnog referenduma, nego i izbora, raznih anketa, i dr.). --------------- Da smo mi potpuno u pravu, te da je Ustavni i
Europski sud donio pogrešne i protupravne odluke, svatko se može lako uvjeriti, ako pročita stavak 10. Rezolucije
1096 Parlamentarne skupštine Vijeća Europe. Tamo piše, da se imovina, koja je bila oduzeta za vrijeme vladavine komunističkih totalitarnih sistema, treba u principu restituirati
"in integrum" ali samo pod uvjetom da se to može učiniti bez kršenja stečenih prava
drugih osoba, a ako to nije moguće, država treba izvornim vlasnicima dati pravičnu materijalnu naknadu.
To je toliko jasno, da je nezamislivo kako bi ikoji prosječan čovjek mogao i pomisliti, da bi se naša
stečena prava smjela kršiti radi direktnog vraćanja oduzetih vlasničkih prava izvornim vlasnicima! Nema sumnje, da im se, umjesto restitucije u naturi, treba dati pravična
odnosno tržišna naknada! --------------- Radi se o bitnoj i teškoj zabludi
i obmani, koja potječe od jednog dijela bivših odnosno nominalnih vlasnika, političara i sudaca
najviših sudova, koji su nelogično i potpuno pogrešno tvrdili da izvornim vlasnicima tzv. neuseljivih stanova
"ništa nije oduzeto" (dodjelom stanarskih prava) budući da su u zemljišnim knjigama bili upisani kao "vlasnici".
Tvrdili su, da upis u zemljišnoj knjizi sam po sebi znači da upisana osoba ima sva vlasnička prava, i sl. Ta tvrdnja je potpuno pogrešna i neistinita, i to je sasvim lako dokazati i shvatiti. (Vidi dolje o odredbama Zakona o vlasništvu i dr.**). Isto tako, to je jasno i iz knjige "Denacionalizacija"*** (str. 27.) profesora dr. Simonettija, gdje piše ovo: "Ustanova zaštićenog najmoprimca u stanu vraćenom prijašnjem vlasniku...".
Odatle je jasno, da je takav "privatni neuseljivi" stan bio najprije oduzet,
pa je zatim (protupravno) "vraćen", t.j. najprije su, dodjelom
stanarskog prava, bila trajno oduzeta od izvornog vlasnika gotovo sva vlasnička prava (posjeda, uporabe, itd.), koja
su trajno (zauvijek) dana nositelju stanarskog prava, a zatim se, odredbom Zakona o najmu stanova o prestanku stanarskog prava,
ta oduzeta vlasnička prava vraćaju, t.j. restituiraju se "u naturi" - što je pogrešno, ništavno (po čl. 2. (1)(b) Aneksa G), i nedopustivo, jer, kao što će dolje biti objašnjeno, umjesto
restitucije država treba dati naknadu. --------------- Da se oduzeta vlasnička
prava ne smiju vraćati "u naturi", već umjesto toga država treba dati naknadu, jasno je ne samo iz Rezolucije
1096, nego i iz spomenute knjige "Denacionalizacija" profesora dr. Simonettija*** , usprkos činjenici da njegova glavna preokupacija nije zaštita naših prava,
nego je on, naprotiv, svoju pozornost u prvom redu usmjerio na zaštitu prava izvornih vlasnika i na denacionalizaciju
oduzete imovine. Naime, on u spomenutoj svojoj knjizi kaže, da se ta knjiga
pridružuje gledištu udruge prijašnjih vlasnika.
Međutim, on kaže i to, da "denacionalizacija po pravilu
ne dovodi do restitucije oduzete postojeće imovine, jer je to nemoguće zbog zaštite stečenih prava trećih osoba", pa se zato, u pravilu, daje naknada. Također kaže:
"Zaštita stečenih prava je pretpostavka pravne sigurnosti, a pravna sigurnost je bitni sastojak prava. Prema tome se stečena prava
ni denacionalizacijom ne smiju vrijeđati". (Itd. - Napomena:
Prof. dr. sc. Petar Simonetti je vanjski znanstveni savjetnik
Ustavnog suda Republike Hrvatske. Vidi dolje opširnije citate iz spomenute njegove knjige).
Prema profesoru Simonettiju, (1)
stajalište Ustavnog suda (pojednostavljeno rečeno) je to, da Ustav RH ne
zahtijeva povrat oduzete imovine, već da država može vratiti što hoće, ako hoće. Drugim riječima, današnji Ustav se ne primjenjuje
unatrag na ranije izvršeno oduzimanje imovine. Međutim,
u našem slučaju (2) Ustavni
sud "skače sam sebi u usta", pa sasvim nelogično zauzima suprotno stajalište(!) i primjenjuje današnji Ustav
na naše ugovore, kojima smo stekli stanarsko pravo, t.j. kaže, da se ti naši ugovori ne moraju poštovati
(za razliku od svih ostalih ugovora koji se moraju poštovati po Aneksu G međunarodnog Ugovora o pitanjima sukcesije), jer da su naši ugovori suprotni današnjem Ustavu RH (t.j. ustavnim pravima građana - drugim riječima
pravima izvornih vlasnika)!!! - (Vidi o Aneksu G na ovoj adresi: https://soric-b.tripod.com/sp/id10.html ). Prof.
Simonetti kritizira stajalište Ustavnog suda u onom prvom slučaju (1), ali iz svega toga (kao što je logično
i ispravno) on ne izvlači zaključak o obvezi naturalne restitucije vlasničkih prava, nego samo zaključuje
da država treba dati naknadu za ta oduzeta vlasnička prava, kako se ne bi kršila
stečena prava (a to su, u našem slučaju, prava stečena
u okviru stanarskog prava). --------------- Iz
svega što je gore rečeno, jasno je, da se u slučaju naših stanova, isto kao i u slučaju nacionaliziranih
stanova, radi o imovini oduzetoj u SFRJ, koja se ne smije restituirati "in integrum", već država treba dati naknadu
izvornim vlasnicima, a naša stečena prava moraju ostati neumanjena. To
se može postići na onaj isti način, na koji je to ostvareno u nacionaliziranim stanovima, kao i u PRIVATNIM
stanovima (po čl. 48. Zakona o najmu stanova, 1996.), t.j. tako, da i mi dobijemo isto pravo otkupa naših stanova,
po odredbama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo - a
to znači: otkup za oko deset posto cijene iz 1996. godine, uz mogućnost
otplate na trideset godina, itd. - dok izvorni vlasnici trebaju dobiti tržišnu naknadu od države. ---------------
dr.
med. Branko Sorić i drugi nositelji
stanarskog prava ________________ *
Dokaz, da je Ustavni sud RH prekršio
socijalnu pravdu svojim odlukama, iz kojih proizlazi kršenje naših stečenih prava (kao i uskraćivanje
otkupa naših stanova za oko 10 posto cijene, itd., kao što su otkupljeni društveni i nacionalizirani stanovi), jest
činjenica, da je taj isti Ustavni sud RH odobrio, radi
socijalne pravde, upravo takav jeftini otkup privatnih stanova,
protiv volje zakonitih zemljišno-knjižnih vlasnika,
čak i običnim najmoprimcima (bez stanarskog prava!),
po članku 48. Zakona o najmu stanova iz 1996. godine!!! Dokaz, da je Ustavni sud RH skrivio
pravnu nesigurnost, jest nedopustivo kršenje naših stečenih prava.
Prof. Simonetti kaže, da stečena prava isključuju
restituciju (u naturi) oduzete imovine. Također kaže ovo: "Zaštita
stečenih prava je pretpostavka pravne sigurnosti, a pravna sigurnost je bitni sastojak prava". (Vidi dolje!). ________________ ** Iz Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim
pravima (NN br. 91 / 1996): Članak 1. (2) Samo je jedna vrsta prava vlasništva. Članak 30. (1) Pravo vlasništva
je stvarno pravo na određenoj stvari koje ovlašćuje svoga nositelja da s tom stvari i koristima od nje čini što ga je volja te da svakoga drugoga od toga isključi...
(......) (2) U granicama iz stavka 1. ovoga članka vlasnik ima, među ostalim, pravo posjedovanja, uporabe,
korištenja i raspolaganja svojom stvari. (Napomena B.S.: Po
Zakonu o stambenim odnosima (1974.; čl. 58.), isključivo pravo posjeda itd. imao je nositelj stanarskog prava. Bez
njegovog dopuštenja nitko, pa ni nominalni vlasnik, nije se mogao useliti u stan). Članak 173. (2)
Kad pravo vlasništva nekretnine na temelju posebnoga zakona prestane bez brisanja u zemljišnoj knjizi, takav prestanak prava vlasništva ne može ići
na štetu onih koji za nj nisu znali niti su to morali znati, pri čemu se nikomu ne može predbaciti da nije
istraživao izvanknjižno stanje.
[PRIMJEDBA B.S.: Odatle je jasno, da upis u zemljišnoj knjizi sam po sebi ne znači uvijek
vlasništvo i nije uvijek dokaz vlasništva, već se može raditi i o "vlasništvu" koje je samo
nominalno (prividno, nepostojeće, nezakonito, nezakonsko). Naprotiv, zakoniti
vlasnik, osim što je upisan u zemljišnoj knjizi, mora uz to imati sva zakonska, isključiva vlasnička prava
(ovlasti), kao što je navedeno u članku 30. Zakona o vlasništvu. Bez tih vlasničkih prava (ovlasti) ne
može postojati vlasništvo. (Naime, postoji samo jedna vrsta vlasništva). Ako su glavna vlasnička prava
trajno zakonom oduzeta, time je oduzeto i (zakonsko) vlasništvo, pa preostaje samo nominalno
"vlasništvo"]. Članak 244. (3)
Ako je osobna služnost osnovana u korist jedne obitelji, prestaje kad ta obitelj izumre;... (......) (PRIMJEDBA B.S.:
Među osobne služnosti spada pravo stanovanja. I u ovom slučaju,
budući da obitelj ne mora izumrijeti, vlasnik trajno gubi gotovo sva vlasnička
prava, iako ostaje upisan u zemljišnoj knjizi). Iz gore navedenoga je
jasno, da je potpuno POGREŠNO shvaćanje,
prema kojemu upis u zemljišnoj knjizi, sam po sebi, uvijek znači i dokazuje da upisana osoba "ima sva vlasnička prava" (a ako su joj ta prava zakonom trajno oduzeta, onda bi se, po tom
pogrešnom shvaćanju, trebalo smatrati da "uopće nisu oduzeta"!!!).
________________ *** Petar Simonetti: Denacionalizacija, Pravni Fakultet, Rijeka, 2004. (Prof. dr. sc. Petar Simonetti je vanjski znanstveni savjetnik
Ustavnog suda RH). Vidi dolje citate iz knjige "Denacionalizacija" profesora Simonettija! --------------------------------- dr. med. Branko Sorić i drugi
nositelji stanarskog prava ------------------------------------------------ ------------------------------------------------
MOLIMO OBJAVITI CIJELI GORNJI TEKST U SVIM NOVINAMA. ---------------------------------------------------------- Citati iz knjige "Denacionalizacija" profesora dr. sc. Simonettija (Petar
Simonetti: Denacionalizacija, Pravni Fakultet, Rijeka, 2004. UDK: 347.23 / ISBN: 953-6597-45-4)
- (Podcrtao B. Sorić). (IZ UVODA:) __ (Str. 3.) "Restitucija
prava vlasništva je ograničena pravom otkupa stana koje je priznato stanaru (čl. 22-28), nositelju stanarskog
prava". (Zakon o naknadi za
imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine: Članak
22. "Stanovi oduzeti prijašnjem vlasniku na temelju propisa iz članka
2. te akata i načina propisanih člankom 3. ovoga Zakona na kojima postoji stanarsko pravo ne vraćaju se u vlasništvo...
(......) Prijašnjem vlasniku pripada pravo na naknadu, a stanaru pravo na
otkup stana"). __ (Str. 22.) "Denacionalizacija po pravilu ne dovodi do restitucije oduzete postojeće imovine, jer je to nemoguće zbog zaštite stečenih prava trećih osoba, (......). Zato je učinak denacionalizacije,
po pravilu, obveza davanja naknade u obliku koji propisuje Zakon. (......) Sam Zakon o naknadi, osim toga,
dopustio je otkup oduzetih stanova nosiocima stanarskog prava. Zato je učinak denacionalizacije, po pravilu, obveza davanja
naknade, u obliku koji propisuje Zakon, a restitucija oduzete imovine, nepokretnih i pokretnih stvari jest iznimka". __ (Str.
24.) "3. Pravna osnova denacionalizacije O pravnoj osnovi denacionalizacije
postoje dva oprečna gledišta. a) Zakon kao pravna osnova denacionalizacije Prema prvom gledištu
pravna je osnova denacionalizacije zakon, a ne Ustav
Republike Hrvatske, pa je zakonodavac potpuno slobodan u određivanju predmeta denacionalizacije i kruga ovlaštenika prava na denacionalizaciju, vodeći računa
o gospodarskim i drugim mogućnostima države. Ovo gledište izrazio je zakonodavac na nesumnjiv način, podržao ga je Ustavni sud RH, (......) a ovo gledište podržava pretežni dio znanstvene i stručne literature. b) Ustav kao pravna osnova denacionalizacije Prema drugom gledištu,
pravna osnova denacionalizacije nalazi se u Ustavu
Republike Hrvatske koji jamči pravo vlasništva i nasljeđivanja, a nepovredivost prava vlasništva uzdiže u red najviših vrednota ustavnog poretka Republike Hrvatske, derogirajući društveno
vlasništvo i osnove oduzimanja imovine. Time je Ustav neizravno obvezao zakonodavca da propiše pretpostavke i postupak denacionalizacije bez ograničenja ovlaštenika prava na denacionalizaciju i bez ograničenja predmeta denacionalizacije - imovine, prisilno prenijete u društveno vlasništvo. Ovo gledište zastupaju udruge prijašnjih vlasnika i manji dio znanstveno-stručne literature. Ova se knjiga
pridružuje tome gledištu."
__ (Str. 26.) "S obzirom da je čovjek društvena jedinka, a vlasništvo
društvena kategorija, neminovna su i pravna ograničenja vlasništva
koja se izražavaju u ograničavanju njegovog unutarnjeg sadržaja i načina uporabe, a taj moment je važan
za isključenje restitucije u zakonom
utvrđenim slučajevima u javnom interesu. Pravo vlasništva se ograničava kada njegova uporaba ugrožava esencijalne društvene vrijednosti kao što su socijalna pravda, očuvanje
prirode i okoliša (čl. 3. Ustava RH). Socijalna pravda zahtijeva uspostavu
poretka društvene solidarnosti, a to znači da se zakonom može ograničiti
uporaba prava vlasništva kada to nalaže opće dobro. Ustav RH propisuje: "Vlasništvo obvezuje. Nositelji vlasničkih prava
i njegovi korisnici dužni su doprinositi općem dobru" (čl. 48. st. 2.).
To je također važno u slučaju restitucije imovine, tj. prava vlasništva, na primjer prava vlasništva
na stanove uz prava zaštićenog najmoprimca, ranijeg nositelja
stanarskog prava." (Vidi dolje PRIMJEDBU!*) "Ustavni
pojam prava vlasništva širi je, naime, od građansko-pravnog pojma, bliži je pojmu imovine u građanskom pravu. (......). Jamčeći ustanovu privatnog vlasništva i njenu nepovredivost od zahvata javne vlasti, Ustav jamči
reintegraciju te ustanove u pravni sustav Republike
Hrvatske".. __ (Str. 27.) "Jamčeći pravo vlasništva koje pripada određenoj osobi i njegovu nepovredivost, Ustav jamči i povratak prava vlasništva, tj.
imovine prisilno prenijete u društveno vlasništvo. Postoje samo dva razloga koji isključuju restituciju te imovine: stečena prava i javni interes utvrđen zakonom. U jednom i drugom slučaju prijašnjem vlasniku pripada pravo na naknadu za oduzetu imovinu. Ustanova zaštićenog najmoprimca u stanu vraćenom prijašnjem vlasniku, prema shvaćanju
zakonodavca ne proizlazi iz ustavnog načela... (......) Ustanova zaštićenog najmoprimca je svojevrsni ekvivalent za pravni status nositelja stanarskog prava u stanu u društvenom vlasništvu; uspostavljena je, prema tome, radi
zaštite njegovih stečenih prava (.....)" (Vidi dolje PRIMJEDBU!*)
__ (Str. 27.) "U načelu, stečena
su ona prava koja su pribavljena pod pravnim pretpostavkama propisanim
zakonom koji je bio na snazi u vrijeme stjecanja. Ovo načelo usvojio je i Zakon o vlasništvu, propisujući da se stjecanje stvarnih
prava, pa prema tome i prava vlasništva, kao središnjeg stvarnog prava, prosuđuje 'prema pravilima koja su se primjenjivala u trenutku stjecanja' (čl. 388. st. 2.)". __ (Str. 28.) "Zaštita stečenih prava je univerzalna vrijednost,
izražena u pravnoj zapovijedi: tuđe ne dirati (alterum non laedere), koju je također usvojio Zakon o
vlasništvu, propisujući da se njegovim stupanjem na snagu "ne dira u
postojeće pravne odnose vlasnika, odnosno suvlasnika stvari, s jedne strane, te osoba koje su na valjanom pravnom temelju i na valjan način stekle prava glede tih stvari, s druge
strane" (čl. 389. st. 1.). Zaštita
stečenih prava je pretpostavka pravne sigurnosti, a pravna sigurnost je bitni sastojak prava. Prema
tome se stečena prava ni denacionalizacijom ne smiju vrijeđati. Ali to nije argument za sužavanje polja
kruga objekata denacionalizacije, odnosno prava na denacionalizaciju, već
je to argument samo za sužavanje prava na restituciju imovine u naturalnom
obliku, (......) Zakon o naknadi određuje pretpostavke i oblik naknade za oduzetu imovinu koja se ne može vratiti u naturi, bilo zbog toga što se to protivi stečenim pravima drugih osoba, ili javnom interesu koji je utvrđen
zakonom". __ (Str. 29.) "3.3. Gledište Ustavnog suda Republike Hrvatske - (......) da zakonodavac može 'slobodno
odrediti koju će imovinu naknaditi odnosno vratiti (......) pa ta njegova odluka načelno nije podložna kontroli
ustavnosti' (......) U obrazloženju odluke i rješenja Ustavnog suda
navodi se: (......) Osobe kojima
je za vrijeme bivše SFR Jugoslavije oduzeta imovina više nisu vlasnici, odnosno nosioci imovinskih prava u vezi
s tom imovinom, pa im Zakonom o naknadi njihova prava nisu bila povrijeđena (......)".
__ (Str. 31.-32..) "3.3.1. Kritika gledišta Ustavnog suda Republike Hrvatske (......) Ustav Republike Hrvatske, koji
je abrogirao ustanovu društvenog vlasništva i osnove oduzimanja
prava vlasništva radi prijenosa u društveno vlasništvo, te zajamčio pravo vlasništva
kao jedno od temeljnih ljudskih prava (članak 48. stavak 1.) i njegovu nepovredivost uzdigao u red najviših vrednota
ustavnog poretka Republike Hrvatske (članak 3.), ne
dopušta zakonodavcu "da slobodno odredi koju će imovinu vratiti i u kojem opsegu i kojim osobama
..." jer bi takvo ovlaštenje podrazumijevalo ograničavanje predmeta
denacionalizacije i kruga ovlaštenika prava na denacionalizaciju u skladu s gospodarskim i drugim mogućnostima,
a time i zadržavanje u pravnom poretku i gospodarskom sustavu RH pravnih učinaka abrogiranog pravnog sustava društvenog
vlasništva, što je u kontradikciji s Ustavom koji abrogira čitav sustav društvenog
vlasništva. Pri tome se ima u vidu da se ustavni pojam vlasništva izjednačava s pojmom objekta prisilnog
prijenosa u društveno vlasništvo. Ustav, koji je abrogirao sustav društvenog vlasništva
i s njime pravne osnove prisilnog prijenosa privatne imovine u društveno vlasništvo, a zajamčio pravo vlasništva
i njegovu nepovredivost, obvezao je time zakonodavca da propiše pravila restitucije oduzete imovine ili davanja naknade kada je restitucija isključena zbog stečenih prava trećih osoba ili u javnom
interesu, koji je utvrđen zakonom, odnosno, kako kaže Ustav, u interesu Republike Hrvatske (članak 51. stavak
1. Ustava). Zakonodavac ne može arbitrarno ograničavati ni krug
ovlaštenika prava na denacionalizaciju (restituciju ili naknadu) "ocjenjujući stvarne, gospodarske i druge mogućnosti
države", jer time vrijeđa univerzalnost ustavnih načela: jamstva i nepovredivosti prava vlasništva, što
se odnosi i na denacionalizaciju prava vlasništva prisilno prenijetog u društveno vlasništvo po sada derogiranim
propisima. Ako se učinci oduzimanja prava vlasništva ne uklone pro futuro,
nastavlja se povreda prava vlasništva". __ (Str. 35.) "Ustavom se jamči pravo vlasništva svima, a ne samo onima kojima se to pravo vraća po Zakonu
o naknadi. Svima se jamči da će im oduzeta imovina biti vraćena, a
ukoliko je to nemoguće, da će im biti nadoknađena u propisanom
obliku i na zakonom propisani način. Ne može se, dakle, prepustiti zakonodavcu da određuje krug osoba kojima
se jamči vraćanje pravo vlasništva ili odgovarajuća naknada jer se time napušta ustavno načelo
jamstva svima bez ograničenja. Svima se jamči i nepovredivost prava vlasništva od zahvata javne vlasti pro
futuro, a onima kojima je bilo oduzeto, da će im se vratiti ili nadoknaditi
kada je restitucija isključena. To znači da povreda
prava, učinjena oduzimanjem imovine (vlasništva), ne smije produžiti svoje učinke u ustavnom poretku Republike
Hrvatske, nakon proteka roka (31. studenog 1997.) u kome su se zakoni, drugi propisi i opći akti morali uskladili
s Ustavom (čl. 4. Ustavnog zakona za provedbu Ustava RH)". __ (Str. 36.) "Pretpostavka za denacionalizaciju jeste da je privatna imovina prisilno prenijeta
u društveno vlasništvo na temelju samoga zakona ili odluke vlasti na
temelju zakona ili bez pravne osnove (čl. 2.- 4. ZN-a). (......) Imovina
koja je prenijeta u društveno vlasništvo na temelju valjanog pravnog posla, naplatnog ili nenaplatnog, nije predmet
denacionalizacije". _______________________________ * PRIMJEDBA B. Sorića i drugih nositelja stanarskog prava: "Zaštićeni najam",
koji može trajati par godina ili, eventualno, par desetaka godina, sigurno NIJE ekvivalent za naša stečena
prava, nego je to protupravno ODUZIMANJE naših stečenih prava,
jer nam se oduzima najveći dio (blizu 90 posto ili više) vrijednosti našeg trajno stečenog stanarskog
prava, koje je moglo trajati stotinama godina! Za razliku od nas, drugi nositelji stanarskog prava su
jeftino otkupili nacionalizirane i društvene stanove (a čak su otkupljeni i neki privatni stanovi, po članku 48. Zakona o najmu stanova)!!! To njihovo VLASNIŠTVO se zaista može
nazvati "ekvivalentom" njihovog stanarskog prava, u tom smislu, da njihova stečena
prava uopće nisu umanjena, nego su pretvorena u potpuno ("100-postotno") vlasništvo na taj način, što su
otkupili preostalih oko 10 posto vrijednosti stana (naime 90 posto su već od prije imali, jer je toliko vrijedilo njihovo
stanarsko pravo)..
Ustvari, niti iz Ustava, niti iz međunarodnih ugovora ili konvencija (ili dr.), ne proizlazi da bi se stečena
prava mogla oduzimati i umjesto njih davati nekakav "ekvivalent"! Naprotiv, iz
Rezolucije 1096 Parlamentarne skupštine Vijeća Europe, iz Aneksa G međunarodnog
Ugovora o pitanjima sukcesije, i iz knjige "Denacionalizacija" profesora Simonettija, jasno je, da se stečena
prava ne smiju umanjiti (povrijediti) naturalnom restitucijom oduzetih vlasničkih prava, nego država
u takvim slučajevima treba dati pravednu (tržišnu) naknadu izvornim vlasnicima. ------------------ |