[ Drugo je pitanje,  treba li drzava  (koja je omogucila jeftin otkup drustvenih stanova)  oduzeti od  nominalnih  vlasnika  mali  ostatak vlasnistva  nad  privatnim  neuseljivim stanovima  (sa stanarskim pravom)  kako bi omogucila  stanarima  da otkupe  i  te stanove.   Ustvari, drzava je vec oduzela cak i cijelo vlasnistvo na nekim stanovima po cl. 48. Zakona o najmu stanova (1996.).  Onaj,  tko  bi smatrao  da to  nije  opravdano,  isto tako  ne moze opravdati  niti  oduzimanje  trajnog  i  zauvijek  nasljedivog  stanarskog  prava,  koje je steceno  zakonito,  a  u nekim slucajevima  i  voljom izvornog vlasnika.  Dakle,  ako se  ne bi  sililo vlasnike  da prodaju stanove, takodjer,  u  skladu sa Rezolucijom 1096 Parlamentarne skupstine Vijeca Europe,  ne smije se oduzimati  ni  steceno stanarsko pravo].

Prema Zakonu o stambenim odnosima (ZSO) stanari (t.j. nositelji stanarskog prava) u tzv. privatnim stanovima bili su izjednaceni sa stanarima u drustvenim stanovima. Naime, po cl. 3. st.1. ZSO (1974.), ugovorom o koristenju stana stjecalo se je stanarsko pravo u drustvenom stanu, a po st. 2. ISTO PRAVO ima i gradjanin koji je po ranijim propisima stekao stanarsko pravo u privatnom stanu.
Takodjer, i prema odluci Ustavnog suda RH (Narodne novine br. 11/97 str. 681), "bivsi nositelji stanarskih prava stjecali su ta prava temeljem istih zakonskih propisa i postojao je samo jedan oblik stanarskog prava neovisno o tome tko je bio davatelj stana na koristenje". Stovise, Ustavni sud je podrzao i pravo stanara KORISNIKA tudjih privatnih stanova da OTKUPE te stanove u kojima stanuju (po clanku 48. Zakona o najmu stanova iz 1996.), i to u ime socijalne pravde. Postavlja se pitanje: ako korisnici tudjih privatnih stanova, cak i bez stanarskog prava, dobivaju pravo na otkup tih stanova, zasto to pravo ne dobivaju i nositelji stanarskog prava? U toj istoj odluci Ustavni sud RH je takodjer rekao: "Propisujuci povoljnije uvjete za kupnju stana nego sto su trzisni drzava ne smije propisivati u polozaju stanara razlike koje neke od njih dovode do toga da im kupnju stana u stvari onemogucavaju ili bitno otezavanju" (NN br. 11/97 str. 681).

Ugovorom o koristenju stana (sklopljenim na temelju Zakona o stambenim odnosima) stanar se je mogao obvezati na zamjenu stana ako bi mu vlasnik ponudio "stan koji, uzimajuci u obzir sve uvjete stanovanja, a narocito velicinu, broj prostorija, udobnost i mjesto na kojem se stan nalazi, ne pogorsava uvjete stanovanja" (itd.). Medjutim, takve ugovorne obveze odnosno trazbena prava zastarjevaju. - Jasno, navedeno ne moze opravdati diskriminaciju i tesko ostecivanje stanara u privatnim stanovima, niti je predstavljalo razliku u polozaju stanara.
Naprotiv, stanari su bili prakticki u jednakom polozaju, a to je pogotovo jasno kad se zna da je ekonomska (t.j. imovinska) vrijednost stanarskog prava bila jednaka u oba slucaja: t.j. bila je veca od 90% (veca od devedeset posto) trzisne vrijednosti (useljivog) stana. To se vidi odatle, sto su se tzv. privatni neuseljivi stanovi prodavali za vrijeme SFRJ za manje od 10% trzisne vrijednosti (useljivog) stana, a kasnije, u RH, drustveni stanovi su takodjer otkupljeni za manje od 10% trzisne vrijednosti. Ali, dok su stanari u drustvenim stanovima u potpunosti zadrzali spomenutu vrijednost stanarskog prava, ona je bez naknade oduzeta stanarima u privatnim stanovima, i to je ocita, nesumnjiva, najgrublja i najbezobzirnija diskriminacija, obespravljenje i ostecenje stanara.

Zeljka Antunovic rekla je, u ime SDP-a, u Saboru 29.I.1999.: "...uveli smo diskriminaciju nad nekim nositeljima stanarskog prava kojima je osporeno pravo privatizacije stana na kojem su imali stanarsko pravo potpuno jednako kao i mnogi drugi kojima je pruzena prilika da pod znacajno povoljnijim uvjetima svoj stan otkupe".

Treba jos reci, da za pojam diskriminacije nije ni vazno da osobe, koje su razlicito tretirane, budu u potpuno jednakom polozaju. Diskriminacija postoji kada se razlicito tretiraju osobe koje su u ANALOGNOM ili SLICNOM polozaju. Europski sud za ljudska prava ustvrdio je u slucaju Lithgow, da se ne smiju razlicito tretirati osobe koje su u ANALOGNIM SITUACIJAMA. Isto tako, u slucaju Fredin, Sud je trazio da se utvrdi je li zrtva diskriminacije bila u SLICNOJ SITUACIJI kao i osobe koje su bile bolje tretirane. (Vidi: Francis G. Jacobs & Robin C. A. White: "The European Convention on Human Rights", 2nd ed., Clarendon Press - Oxford, 1996, str. 284. i dalje).

I Savez udruzenja stanara Hrvatske (koji je kasnije promijenio ime u "Udruga stanara Hrvatske", Trg bana Jelacica 15, Zagreb - vidi dolje NAPOMENU!) pozivao se je 1994. godine na JEDNAKOST svih stanara i svih stanarskih prava - u oglasima objavljenim u Vjesniku (1) i (2):

--- (1) DEKLARACIJA (20.III.1994.): "Zahtijevamo JEDAKOST pred zakonom SVIH stanara, nosilaca stanarskog prava iz bivseg drustvenog sustava, BEZ OBZIRA NA PORIJEKLO STANA". (Objasnjenje B.S.: S obzirom na porijeklo, stanovi su bili drustveni i privatni, od kojih su neki bili oduzeti dodjelom stanarskog prava a drugi nacionalizacijom ili konfiskacijom). - "Zahtijevamo mogucnost OTKUPA STANA za SVE nosioce stanarskog prava, BEZ OBZIRA NA PORIJEKLO STANA, pod JEDNAKIM kriterijima i JEDNAKIM zakonskim uvjetima". (........) "Skrecemo paznju svekolikoj javnosti, Vladi i Saboru Republike Hrvatske, ukoliko se (......) denacionalizacija provede nehumano (.......), da ce se tim cinom oduzeti pravo na zivljenje kao i gradjansko pravo na JEDNAKOST pred Zakonom, desetinama tisuca obitelji (....) ove zemlje. To bi bio novi grijeh prema vlastitom narodu, identican onome kojeg je ucinilo bivse drustvo tadasnjim vlasnicima". (Podcrtao B.S.) --- POTPISANI: Savez udruzenja stanara Hrvatske, sindikati, politicke stranke, medju njima one koje su kasnije dosle na vlast t.j. stranke koalicije koja je pobijedila na izborima u I. 2000.: Socijaldemokratska partija Hrvatske (SDP), Hrvatska narodna stranka (HNS), Hrvatska socijalno-liberalna stranka (HSLS), Hrvatska seljacka stranka (HSS), Istarski demokrastski savez (IDS), i druge stranke, te International Union of Tenants (IUT).
--- (2) Otvoreno pismo Saboru i Vladi Republike Hrvatske (29.III.1994.): (.......) "Budu li sve relevantne nacionalne institucije (zakonodavne, upravne, stranacke, crkvene, znanstvene i dr.) uzimale stanarsko pravo kao drustvenu cinjenicu koja sadrzi svu slozenost nase proslosti, sadasnjosti i buducnosti, onda ce ono biti priznato SVIM gradjanima Hrvatske NA ISTI NACIN. Dogodi li se drukcije, posljedice ce biti nenadoknadive". (.....) (Podcrtao B.S.)

----- NAPOMENA: Gore navedena udruga ispravno je trazila 1994. godine jednaka prava za stanare u drustvenim, privatnim i drugim stanovima, ali se kasnije brinula samo za neke stanare, a iznevjerila je stanare u privatnim stanovima. Zato je vecina tih stanara napustila tu udrugu, a dio tih nezadovoljnih stanara osnovao je novu udrugu pod nazivom: Samostalna udruga stanara (SUS).

---  DODATNA  NAPOMENA  (III. 2002.):    U posljednje vrijeme  neki  clanovi SUS-a  i neki drugi stanari  kazu,  da nisu sigurni koliko povjerenja bi imali u  udruge stanara u Hrvatskoj.   (Ja nisam clan nikakvih takvih udruga).   Naime,  njima se cini,  da  Udruga stanara Hrvatske  nastoji dobiti kontrolu nad SUS-om i drugima,  kako bi  nametnula rjesenja  u interesu  vlasnika,  a  stetna  za stanare.  Mnogi stanari u Hrvatskoj  nisu clanovi  nikakvih udruga stanara.  Oni zele  jeftino otkupiti svoje stanove  (uz trzisnu naknadu nominalnim vlasnicima)  kao sto je bilo predlozeno u Saboru  od SDP-a  (i drugih)  1988. i 1999. godine.  -  Vidi na stranici "START" itd.:    https://soric-b.tripod.com/start/

********* ********* *********