 |
|
|
Treba izmijeniti zakon
|
|
(Nastavak
sa stranice "Zabluda Europskog suda")
Nakon drugog svjetskog rata država je dala stanarsko pravo svim stanarima u iznajmljenim privatnim stanovima. Poslije smrti nositelja tog prava, član njegovog obiteljskog kućanstva postajao je novi nositelj, a izvorni (nominalni) vlasnik stana bio je, po zakonu, "davalac" stanarskog prava, najčešće protiv svoje volje, ali ponekad ipak i svojom voljom.
Ako neki
vlasnik nekretnine (na pr. u S.A.D.,
ili drugdje) svojom voljom sklopi ugovor kojim proda ili daruje drugoj osobi
imovinsko pravo na toj nekretnini (na pr. tzv. "permanent leasehold estate renewable forever"; ili "right to drill"; itd.*), nezamislivo je da bi se naknadno donio zakon po kojemu bi se to stečeno (ili kupljeno)
pravo ukinulo "radi zaštite vlasništva" spomenutog prvobitnog vlasnika. (To je jednako nezamislivo i apsurdno kao kad bi se oduzela kupljena nekretnina od
kupca "radi zaštite vlasništva" prodavatelja koji je tu nekretninu svojom voljom prodao!).
Isto je tako nezamislivo da bi moglo biti ispravno ono što je učinjeno u Republici Hrvatskoj, t.j. da se
Zakonom o najmu stanova 1996. godine oduzima od mene moja trajna i zauvijek nasljediva imovina (stanarsko pravo), koju je
moja majka stekla po zakonu davno prije 1974. godine, i koja je, voljom izvorne vlasnice (Zore
Rebula), prenesena na mene ugovorom sklopljenim između nje i mene 1982., godine, a to oduzimanje
moje imovine vrši se, kao i u ostalim slučajevima, navodno "radi zaštite vlasništva" izvornih vlasnika! Naprotiv, to je kršenje vlasničkih prava Zore Rebula, jer među vlasnička
prava spada i pravo raspolaganja vlasništvom (imovinom).
Potpuno je jasno što se mora učiniti u mom slučaju (a što se moralo učiniti još 1991.
odnosno 1996. godine!). a to je ovo: odmah se mora poništiti ukidanje mog
stanarskog prava, što se može učiniti na dva načina: (1) ili tako, da se izmjenom zakona zauvijek vrati na snagu Zakon o stambenim odnosima iz 1974. godine, koji će zauvijek vrijediti za mene i za slučajeve poput mojega (što znači da ja i moji pravni sljednici zauvijek zadržavamo potpuno jednako stanarsko pravo kakvo smo imali u SFRJ odnosno prije 1996. godine), (2) ili tako, da ja, izmjenom zakona, odmah dobijem pravo otkupa mog stana po odredbama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo (iz 1991. god.) i to za 10 % (deset posto) tadašnje cijene kao što su otkupljeni društveni i nacionalizirani stanovi (a također i dio privatnih stanova po čl. 48. Zakona o najmu stanova iz 1996.), uz naknadu današnjem zemljišno-knjižnom (nominalnom) "vlasniku" od strane države. (Napomena: Izvorna vlasnica gđa. Zora Rebula je umrla).
To ne znači da se smije postupiti drugačije u slučajevima kada je stanarsko
pravo bilo stečeno protiv volje izvornog vlasnika! Jasno je da ono isto, što je gore rečeno pod (1) i (2), vrijedi
(iz dolje navedenih razloga) i za ostale nositelje stanarskog prava u tzv. privatnim neuseljivim stanovima, koji su
stekli stanarsko pravo po zakonima u SFRJ prije 1990. godine: - jer
u to vrijeme nije bio na snazi Ustav RH iz 1990. god. (koji nema retroaktivno djelovanje); -
jer je stanarsko pravo imovinsko odnosno vlasničko pravo, budući da se sastoji od trajnih i nasljedivih
vlasničkih prava posjeda, uporabe, itd., te je vrijedilo oko 90 posto tržišne cijene stana (naime, takvi neuseljivi stanovi prodavali su se u SFRJ za oko 10 posto cijene, a kasnije su, također
za oko 10 posto cijene, prodani stanarima društveni, nacionalizirani i drugi stanovi, kao
i dio privatnih stanova po čl. 48. Zakona o najmu stanova iz 1996. god.); - jer su ta ista vlasnička prava posjeda, uporabe, i dr., dodjelom stanarskog
prava za vrijeme SFRJ, po zakonu zauvijek i isključivo pripala nositeljima stanarskog prava, te su ih na
taj način izvorni vlasnici tzv. privatnih neuseljivih stanova zauvijek izgubili, a time je zauvijek prestalo i njihovo vlasništvo (premda bez brisanja u zemljišnoj knjizi!**), jer bez tih prava ne postoji
i ne može postojati vlasništvo (a kad bi postojalo, to bi bilo "razdijeljeno
vlasništvo", pri čemu bi vlasništvo nositelja stanarskog prava bilo desetak puta veće i vrjednije od zemljišno-knjižnog
vlasništva); - jer iz Aneksa G međunarodnog Ugovora o pitanjima sukcesije (koji je, po
Ustavu, jači od zakona), kao i iz Rezolucije 1096 Parlamentarne skupštine Vijeća
Europe (stavak 10), nedvosmisleno proizlazi da se prava, koja su stečena u okviru stanarskog prava te su postojala do
1990. god., ne smiju nakon 1990. god. ukidati ni kršiti, nego se moraju poštovati, vratiti i zaštititi,
a izvornim vlasnicima se u takvim slučajevima ne mogu i ne smiju vraćati oduzeta imovinska prava (na pr. na stanovima),
nego im država treba dati pravednu naknadu; - jer ne samo da izvornim vlasnicima nisu vraćeni nacionalizirani stanovi, koji su im bili oduzeti u SFRJ protiv njihove volje, nego su i kasnije u Republici Hrvatskoj 1996. godine (člankom 48. Zakona o najmu stanova) također oduzeti neki privatni stanovi od vlasnika i prodani najmoprimcima (bez stanarskog prava) radi socijalne pravde (prema obrazloženju Ustavnog suda Republike Hrvatske). Ima li većeg apsurda od ovoga: U istoj zgradi (u Zagrebu, Vlaška 84), u kojoj stanujem šezdeset i devet godina, stanari su otkupili nacionalizirane stanove, koji su oduzeti od izvorne vlasnice Zore Rebula protiv njene volje, a meni se taj otkup onemogućuje već 17 godina te mi se čak protupravno oduzima skoro cijela imovina (stanarsko pravo), iako je (ili samo zato što je) ona meni svojom voljom prepustila ono, što joj je bilo oduzeto tom nacionalizacijom (a zatim joj je mali dio toga vraćen, t.j. oko 10% vrijednosti stana; - tih 10% je ona zadržala, a pristala je i odlučila da onih 90% zauvijek ostane meni i mojoj obitelji)! I to se naziva "zaštitom vlasništva" i sl.!!!
Kad bi se smjelo, radi povrata izvornog vlasništva, kršiti ili ukinuti stanarsko pravo, onda bi (a) svi stanari u neuseljivim i nacionaliziranim stanovima mogli biti pretvoreni u najmoprimce, osim mene i moje obitelji (kao i drugih u našem položaju), jer mi smo to pravo dobili voljom izvorne vlasnice, pa bismo jedino mi zauvijek zadržali stanarsko pravo.
Ali, (b) budući da se po Aneksu G i Rezoluciji 1096 ne smije kršiti ni ukinuti stanarsko pravo, moglo bi se (kad to ne bi bila diskriminacija
u usporedbi sa stanarima koji su otkupili društvene stanove!) vratiti onih 10% vlasništva svim izvornim vlasnicima,
čime bi svi nacionalizirani i tzv. privatni neuseljivi stanovi zauvijek ostali neuseljivi stanovi sa vječnim
stanarskim pravom.
Međutim, (c) budući da se smatralo neophodnim izvršiti
privatizaciju svih stanova putem jeftinog otkupa, t.j. pretvaranjem "90-postotnog" vlasništva (stanarskog prava) u "100-postotno"
vlasništvo bez vraćanja nominalnog vlasništva vrijednog oko 10%
cijene nacionaliziranih stanova, onda ne preostaje
ništa drugo nego tih istih 10 % sada naknadno nacionalizirati i u tzv. neuseljivim stanovima (uz tržišnu naknadu nominalnim vlasnicima
za tih 10%) te omogućiti jednaki otkup i tih stanova, radi socijalne pravde
i sprječavanja diskriminacije, tim više
što je člankom 48. Zakona o najmu stanova (1996. god.) već oduzeto od privatnih vlasnika ne samo 10
% nego čak oko 90 % vrijednosti njihovih stanova (koji uopće nisu bili oduzeti za vrijeme SFRJ) radi socijalne pravde !!! (Napomena: Za
90% vrijednosti, koja je oduzeta u SFRJ odnosno u RH, treba također dati naknadu izvornim vlasnicima, kao što je
obećana i za nacionalizirane stanove. Naknada mora u svim slučajevima biti zaista pravedna, a ne samo
simbolična!). Ono što je neupitno, i što ne može nitko negirati, pa čak ni onaj tko se ne bi složio sa otkupom tzv. neuseljivih stanova, jest činjenica, da u svakom slučaju (bilo a, b, ili c ) nikako ne može biti opravdano od mene i moje obitelji oduzeti, niti na bilo koji način umanjiti, naše trajno i zauvijek nasljedivo stanarsko pravo kakvo smo imali, voljom izvorne vlasnice, po Zakonu o stambenim odnosima do 1996. godine. To ističem radi onih, koji ne razumiju i ne žele razumjeti Ustav RH, ignoriraju Aneks G, Rezoluciju 1096 i sve ostalo, te samo ponavljaju: "vlasništvo, vlasništvo". Međutim, iz spomenutog Aneksa i Rezolucije, potpuno je jasno da se ničije stanarsko pravo ne smije oduzeti ni umanjiti, te da je ukidanje tog prava ništavno. Prema tome, budući da je Ustav i Aneks G jači od protivnih zakona i apsurdnih odluka Ustavnog i Europskog suda, izvan svake je sumnje, da svi mi - nositelji stanarskog prava u tzv. neuseljivim (ili drugim) stanovima - i dalje, zauvijek, ostajemo nositelji tog prava; a suci spomenutih sudova neka razmisle o tome, rabe li svoje ovlasti i položaj na (ne)dopušten i (ne)zakonit način!!!
18. I. 2008. dr. med. Branko Sorić ------------------------------------------------------------------------------- * http://www.ag.state.oh.us/legal/opinions/2004/2004-012.pdf ** Usporedi: čl. 173. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima. -------------------------------------------------------------------------------
Vidi linkove na vrhu ove stranice! |
|
|
|
|
|
|