TEŠKO  PROTUPRAVNO  DJELO  EUROPSKOG 

SUDA  ZA  LJUDSKA  PRAVA   (ECHR)

                            

      U svom zahtjevu Europskom sudu za ljudska prava naveo sam da sam imao  stanarsko pravo (kao i moja majka prethodno), a Sud je u svojoj odluci neistinito napisao da sam bio "najmoprimac" na temelju "ugovora o najmu" (itd.)  i čak da sam ja(!) to naveo!  (Vidi dolje: * ).  Neispravnost (falsifikat) je očita, jer je sud trebao istinito reći ono što sam ja napisao, a nakon toga je mogao eventualno iznijeti i svoje (pogrešno) mišljenje o tome.

      To je moralo biti odavno ispravljeno nakon mnogih i ponovljenih mojih upozorenja  tom  Sudu  i  drugima, ali  nije ispravljeno !!!   Ako bi se pretpostavilo, da Sud još uvijek nije shvatio i ne shvaća svoju zabludu i pogrešku, kako to da nije ispravio bar godinu smrti moje majke (1982. a ne 1987.)?  (To nije nevažno jer je 1985. stupio na snagu novi Zakon o stambenim odnosima (ZSO) sa izvjesnom izmjenom načina stjecanja stanarskog prava. - Vidi dolje: 1985. !).  Što se iz svega toga može zaključiti, nego to,  da se  ne radi o slučajnoj, nenamjernoj pogrešci? 

                

      Mogli bismo se zapitati, igra li možda u tome neku ulogu i navodna sudska praksa po kojoj se neki od ugovora, sklopljenih sa privatnim vlasnicima stanova nakon 1974. godine, mogu shvatiti kao "ugovori o najmu"!(?)

      Naime, prema jednom rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske  (broj:  Rev. 421/02-2  od  27. ožujka 2002),  nakon 26. prosinca 1974. više se nije moglo steći stanarsko pravo na privatnim stanovima (po ZSO/74), a "ugovore koje su nakon toga datuma zaključivali privatni vlasnici stanova, sudska praksa tumači kao ugovore o najmu (čl. 109. ZSO/85)".

       Ta tvrdnja Vrhovnog suda i u njoj spomenuta sudska praksa može biti ispravna u slučaju da se je takvim ugovorima željelo ili pokušalo steći stanarsko pravo koje nije postojalo prije 26. prosinca 1974. (t.j. nije uopće bilo stečeno prije tog datuma).  Međutim, ne može se svaki takav ugovor sa nominalnim vlasnikom tumačiti kao ugovor o najmu!

      Stanarsko pravo, koje je na privatnom stanu stečeno prije 1974., postojalo je trajno i dalje, te se je nakon smrti nositelja stanarskog prava prenosilo na člana obiteljskog kućanstva koji je postao novi nositelj, i to se je moglo ponavljati zauvijek. (To je jasno, jer je to doista bilo tako i de iure i de facto. Kad se to pravo ne bi moglo na taj način stalno prenositi, onda to ne bi bilo stanarsko pravo).

      Izraz "steći stanarsko pravo" rabio se je u dva značenja: 

      (a) Kad je netko dobio stanarsko pravo koje prije toga nije postojalo, reklo se da je stekao stanarsko pravo.

      (b) Kada je, nakon smrti nositelja stanarskog prava, član njegovog obiteljskog kućanstva postao novi nositelj tog već postojećeg stanarskog prava, također se reklo da je "stekao" status nositelja stanarskog prava, ili kraće, da je "stekao" stanarsko pravo, što znači da je to pravo preneseno na njega.

      Oboje (pod a i b) je potpuno ispravno, jer riječ "steći" zaista znači da je netko dobio i ima nešto što prije nije imao. Dakle, kad je netko postao novi nositelj već postojećeg stanarskog prava, on je zaista dobio (stekao) pravo koje prije nije imao dok je bio samo član kućanstva nositelja.

      Kao što je gore spomenuto, nakon 1974. godine

(1) nije se moglo u privatnom stanu steći stanarsko pravo koje nije ranije postojalo ** (na pr. ako je neka obitelj uselila u tuđi privatni stan nakon 1974.);  ali

(2) član kućanstva mogao je "steći" već postojeće stanarsko pravo, time što je ono preneseno na njega nakon smrti prethodnog nositelja.

      U prvom slučaju (1) ugovor koji je vlasnik sklopio može se možda tumačiti kao ugovor o najmu, ali u drugom slučaju (2) ne može se tako tumačiti, nego je vlasnik tim ugovorom izjavio svoju volju, pristanak  ili/i  prijedlog da određena osoba (s kojom je sklopio taj ugovor o korištenju stana) bude novi nositelj već postojećeg stanarskog prava, a tim ugovorom se ne umanjuju i ne mogu se umanjiti prava tog novog nositelja.  To je u skladu sa člankom 57. Zakona o stambenim odnosima (ZSO) iz 1974., u kojem piše:  "(.....)  Kad članovi porodičnog domaćinstva (.....) ostanu u stanu, sporazumno će između sebe odrediti stanara i o tome obavijestiti drugu ugovornu stranu.  Ako članovi porodičnog domaćinstva ne postignu sporazum, na prijedlog člana domaćinstva, davaoca stana ili po služenoj dužnosti, nadležni stambeni organ će odrediti tko će od članova domaćinstva biti stanar. (.....)". (Napomena: "Stanar" u ZSO (čl. 9.) znači "nositelj stanarskog prava". a "davalac" je privatni "vlasnik").

                   

      Da to bude jasnije, poslužimo se slijedećom usporedbom:

      Pretpostavimo da je osoba  A  bila vlasnik određenog automobila (Am), koji je na neki način prešao u vlasništvo osobe B  (na pr. kupoprodajom ili na temelju zakona, ili dr.).  Također pretpostavimo  -  premda to nije bitno za daljnje zaključivanje  -  da ta promjena vlasništva nije upisana u registar vozila (kao što stanarsko pravo nije bilo upisano u zemljišnu knjigu), i da je osobi A ostavljeno pravo ili dužnost da jednom godišnje kontrolira ispravnost kočnica u automobilu (slično kao što je ovlaštena osoba mogla jednom godišnje pogledati tzv. neuseljivi stan).   -   Nakon smrti osobe  B, njen nasljednik N, sklopi sa osobom A ugovor u kojemu piše, između ostaloga, ovo:  "Osoba A, koja je bila izvorni vlasnik automobila Am, provjerila je ispravnost kočnica te zauvijek prepušta osobi  N  sva prava na tom automobilu ".

      Taj ugovor bi se možda mogao smatrati nepotrebnim, suvišnim, jer je automobil Am  već prije toga bio u vlasništvu nasljednika N  koji ima i bezuvjetno pravo uporabe itd. Ipak, tim pretpostavljenim ugovorom bivši vlasnik je izjavio svoju volju odnosno slaganje s time da automobil pripada osobi N.  U tom ugovoru ne piše da  A  prepušta automobil  "u vlasništvo" osobi N,  ali bilo bi sasvim pogrešno i nelogično taj ugovor tumačiti kao ugovor o najmu(!) automobila, jer je očito, da se  N  nije odrekao svojih vlasničkih prava, i da se tim ugovorom  nisu povećala prava osobe A.

                            

      Slično gornjem primjeru, bilo bi također potpuno nerazumno i pogrešno reći, da sam ja postao "najmoprimac" zato, što sam 1982. godine sklopio "ugovor o korištenju stana" (7764 iz 1982.) sa izvornom (nominalnom) vlasnicom Zorom Rebula nakon smrti moje majke, koja je stekla stanarsko pravo davno prije 1974. godine. Tim ugovorom (7764 iz 1982.) ja se nisam odrekao svojih prava  (ni prava mojih članova kućanstva)  iz stanarskog prava, niti su se povećala prava izvorne vlasnice (niti je išta slično tome spomenuto u ugovoru). Ona je tim ugovorom, kao izvorna nominalna vlasnica i zakonski davalac stana na korištenje, samo izjavila svoju volju i slaganje s time, da ja i moji sljednici (supruga Marija i sin Neven, kao i Nevenovi sljednici), trajno zadržimo stanarsko pravo na stanu u Zagrebu, Vlaška 84 / I. kat desno, koje nam pripada i po samom zakonu, t.j. pripada nam i u slučaju kad ona ne bi sklopila spomenuti ugovor sa mnom. (Iz čl. 86. ZSO/1974 vidi se da se je, u slučaju iz čl. 57., već postojeće stanarsko pravo prenosilo na novog nositelja novim ugovorom o korištenju stana, koji je on sklapao sa davocem stana na kotištenje t.j. sa nominalnim privatnim vlasnikom stana).

 

      Moj ugovor (7764) ne može biti nikakvo opravdanje za pogrešne tvrdnje Europskog suda za ljudska prava  (da sam ja tobože bio "najmoprimac" itd.), jer sam ja postao nositelj stanarskog prava (odnosno "stekao" sam to pravo nakon majčine smrti) na temelju činjenice da je majka imala stanarsko pravo od prije 1974., te na temelju članka 57. ZSO/74 ** po kojemu i dalje zadržavam(o) to pravo, i po kojemu je stambeni organ (SIZ stanovanja) mene smatrao (odredio) za novog nositelja stanarskog prava, na prijedlog i uz suglasnost članova kućanstva (moje supruge Marije i sina Nevena) kao i na prijedlog davaoca stana (Zore Rebula), koji prijedlog je ona izrazila sklapanjem ugovora o korištenju stana sa mnom, a time je također izrazila i svoju volju.

      Sudu sam dostavio ne samo taj ugovor (7764 iz 1982.) nego i "ugovor sa nosiocem stanarskog prava" (4/P-3128/82. 5334 iz 1982.), koji sam sklopio sa SIZ-om (samoupravnom interesnom zajednicom) stanovanja općine Medvešćak odmah nakon sklapanja gore spomenutog ugovora s izvornom vlasnicom (7764 iz 1982.).

      Jasno je, dakle, da se taj ugovor nipošto ne može tumačiti kao ugovor o najmu, te da je netko u Europskom sudu za ljudska prava doista počinio djela koja su potpuno neopravdana, protupravna i nedopustiva!

                                   .

      12. I. 2008.                                                                                         Dr. med. Branko Sorić 

(Vidi i stranicu: "Autori ovih tekstova"!)

----------------------------------------------------------------------------------------------

*   U svom zahtjevu Europskom sudu za ljudska prava naveo sam, da sam nositelj stanarskog prava, nakon smrti moje majke (1982. god.), koja je stekla stanarsko pravo davno prije 1974. godine  (t.j. kad su to pravo stekli i svi ostali stanari koji su se zatekli u privatnim stanovima nakon drugog svjetskog rata),  te sam poslao ovjerenu fotokopiju "ugovora o korištenju stana" (7764 iz 1982.), koji sam sklopio sa izvornom (nominalnom) vlasnicom Zorom Rebula  (1982., nakon smrti moje majke),  kao  i  "ugovora sa nosiocem stanarskog prava" (4/P-3128/82. 5334 iz 1982.) koji sam iste godine sklopio sa SIZ-om stanovanja općine Medvešćak.

                        

      Citat iz odluke Europskog suda za ljudska prava (ECHR) (broj zahtjeva 43447/98): 

     "Činjenično stanje predmeta, kako ga je naveo podnositelj zahtjeva, može se sažeti kako slijedi:  (......)  1967. godine vlasnik stana dao je stan u najam majci podnositelja zahtjeva. Nakon majčine smrti 1987. godine, podnositelj zahtjeva produžio je ugovor o najmu na svoje ime. (......)  Vlasnik je prvo stan dao u najam njegovoj majci, a potom i samom podnositelju zahtjeva. (......)  Njegov je stalni položaj, u odnosu na stan, bio položaj najmoprimca (......)". 

      Moj komentar: STRAHOTA !   Sramota.za Europski sud  (a i za neke druge) !!!..

Moja majka je bila nositeljica stanarskog prava. Ja sam, nakon njene smrti, nositelj stanarskog prava. To sam naveo u svom zahtjevu Europskom sudu (ECHR). Nisam nikada bio najmoprimac, niti sam to naveo u svom zahtjevu. Sud (ECHR) je u svojoj odluci naveo neistine (izmišljotine, klevete), koje svatko može pročitati na Internetu ili drugdje od 2000. godine do danas !!!  Neupućene (neinformirane) nepoznate osobe, koje nisu čitale ove stranice, mogu tim neistinama biti dovedene u tešku zabludu.  Poznata je i neprijeporna činjenica da smo moja majka i ja imali stanarsko pravo, što se uvijek može provjeriti i što nitko nikada nije osporavao i ne osporava.  Zato tražim ISPRAVAK, kao što sam naveo u pismu predsjedniku Suda L. Wildhaberu (vidi link: "Pismo SUSH-a ECHR-u" na vrhu ove stranice).

              

----------------------------------------------------------------------------------------------

**      Zakon o stambenim odnosima s komentarom, sudskom i upravnom praksom i prilozima / priredili Štefanija Braun i Jadranko Crnić, Narodne novine, Zagreb, 1982. --- (Napomena: To je zakon iz 1974. god.).

      Prema čl. 3., st. 1., građanin, koji stekne stanarsko pravo u društvenom stanu, ima pravo taj stan trajno i nesmetano koristiti i sudjelovati u upravljanju zgradom, a prema st. 2., ista prava ima i građanin koji je ranije stekao stanarsko pravo u privatnom stanu.   -     Prema komentaru uz čl. 3., stanarsko pravo se nakon 1974. godine ne može steći na stanu u privatnom vlasništvu, ali ako je stečeno do 26. XII. 1974., onda nositelj tog prava zadržava i dalje to stanarsko pravo, a njegova prava i obveze u biti su isti kao i u društvenim stanovima.

      Čl. 9.  "U smislu ovog zakona: 1. davaocem stana na korištenje (.....) smatraju se (.....) i vlasnik obiteljske kuće ili stana kao posebnog dijela zgrade kad ih koristi osoba iz članka 3. stavka 2. ovog zakona; 2. Stanarom se smatra nosilac stanarskog prava.... (.....)".

      Čl. 57.    "Članovi porodičnog domaćinstva stanara, koji zajedno s njim stanuju, imaju pravo da  nesmetano koriste taj stan.... (......) ....i poslije smrti stanara.... (......)  Kad članovi porodičnog domaćinstva (......) ostanu u stanu, sporazumno će između sebe odrediti stanara i o tome obavijestiti drugu ugovornu stranu.  Ako članovi porodičnog domaćinstva ne postignu sporazum, na prijedlog člana domaćinstva, davaoca stana ili po služenoj dužnosti, nadležni stambeni organ će odrediti tko će od članova domaćinstva biti stanar. (......)

      Po čl. 86. stambeni organ (SIZ) donio bi rješenje koje bi zamjenilo ugovor o korištenju stana, u slučaju da taj ugovor ne bi bio sklopljen između davaoca (Zore Rebula) i novog nositelja (mene).  -  Čl. 86.   "Ako koja od stranaka u slučajevima iz člana 54., 55., 57. (......) ne zaključi ugovor o korištenju stana, stambeni će organ na prijedlog druge stranke donijeti rješenje koje do zaključenja ugovora zamjenjuje ugovor o korištenju stana".

              

      Naprotiv, po čl. 93. kasnijeg zakona (ZSO) iz 1985. davalac stana bi trebao donijeti odluku (!) kojom priznaje stanarsko pravo  (a u protivnom slučaju SIZ bi donio rješenje koje bi zamijenilo tu odluku)!

 -------------------------

Napomene:  Ja sam postao nositelj stanarskog prava  (odnosno "stekao" sam to pravo)  time, što je nakon majčine smrti već postojeće stanarsko pravo preneseno na mene (a moja majka je stekla to pravo davno prije 1970. na isti način i u isto vrijeme kao i svi ostali nositelji stanarskog prava, t.j. stanari koji su se zatekli u privatnim stanovima nakon 2. svjetskog rata).  Taj prijenos prava na mene učinjen je ne samo mojim ugovorom sa izvornom vlasnicom (Zorom Rebula) nego i drugim ugovorom sa "SIZ-om stanovanja" (a te ugovore poslao sam i Europskom sudu za ljudska prava - ECHR).  Naime, stanarsko pravo, koje je bilo stečeno na privatnom stanu prije 1974., postojalo je stalno i dalje i moglo se zauvijek prenositi na članove obiteljskog kućanstva. (Moja majka je stekla stanarsko pravo čim je uvedeno nakon 2. svjetskog rata, t.j. davno prije 1974. godine. Ja sam, kao član njenog obiteljskog domaćinstva, stanovao u istom stanu s njom od 1938. ili 1939. kada je kuća sagrađena).

      Nisam nikada sklopio ugovor o najmu stana.  Nisam nikada bio najmoprimac.

      Nakon što sam sklopio ugovor (br. 7764,  1982.)  s izvornom vlasnicom (Zorom Rebula), jedan primjerak sam dao SIZ-u stanovanja općine Medvešćak.

      Prema Zakonu o stambenim odnosima (iz 1974.), članovi obiteljskog kućanstva, koji su ostali u stanu nakon smrti nositelja stanarskog prava, trebali su samo obavijestiti SIZ stanovanja o tome tko će biti novi nositelj, ili je SIZ mogao sam odrediti jednoga od njih.  Nije bilo potrebno nikakvo pismeno rješenje, i ja ga nisam dobio, nego jednostavno, kad sam dao SIZ-u spomenuti ugovor (br. 7764), SIZ je sa mnom sklopio drugi ugovor ("ugovor sa nosiocem stanarskog prava", 4/P-3128/82.  5334 ,  1982.) u kojem je navedeno da sam ja nositelj stanarskog prava na temelju prethodnog ugovora (7764).

      Sudu (ECHR) sam prethodno poslao kopije ugovora 7764, a zatim i kopije drugog ugovora (4/P-3128/82.  5334).

      Kad je taj Sud tražio od mene ugovor o najmu ili rješenje o dodjeli stanarskog prava, ja sam im istinito odgovorio da to nemam (naime, majka je umrla 1982. t.j. prije 1985., a izvorna vlasnica je sa mnom sklopila ugovor o korištenju stana po ZSO/1974 a ne ugovor o najmu), a oni  (t.j. Sud, sudski ured, registratura)  nisu mi nikada javili trebam li poslati još nešto drugo, premda sam ih pitao.

 

Dr. med. Branko Sorić        (Vidi i stranicu: "Autori ovih tekstova"!)

------------------------------

Vidi stranicu: "Treba izmijeniti zakon"!

--------------------------------------------------------------------------------------------------

Vidi linkove na vrhu ove stranice!