ŠTO  JE  "OPRAVDAN  RAZLOG"?

I.  Ukratko:

      Za vrijeme rata (1991.-95.) umirovljenica gđa Kristina Blečić, i druge osobe, boravile su kroz neko vrijeme (duže od šest mjeseci) izvan Hrvatske, da bi se sačuvale od ratne opasnosti. Jesu li za to imale opravdan razlog? Jesu, jer im je prijetila opasnost od granatiranja gradova i dr., koja je, doduše, prijetila i drugima, ali drugi nisu mogli otići iz raznih razloga (na pr. morali su raditi, nisu imali rodbinu i u inozemstvu...), dok su umirovljenici i djeca smjeli otići, jer im nitko to nije zabranio, jer njihova pomoć nije nikome bila potrebna, i jer opasnost za druge ne bi bila manja da su oni ostali u Hrvatskoj.

      Budući da gđa Blečić nije bila u svom stanu duže od šest mjeseci, oduzeto joj je stanarsko pravo, što je učinjeno protuzakonito, jer je ona imala opravdan razlog za taj izostanak iz svog stana. Naime, po Zakonu o stambenim odnosima (koji je vrijedio u SFRJ i u Republici Hrvatskoj dio 1996. god.) stanarsko pravo nije mogla izgubiti osoba, koja je iz OPRAVDANOG RAZLOGA bila izvan svog stana kroz više od šest mjeseci. Ali, sudovi u Hrvatskoj, od općinskog do Vrhovnog i Ustavnog (osim Županijskog suda u Zadru, koji je jedini ispravno i razumno zaključivao), pogrešno su tvrdili da gđa Blečić nije imala opravdan razlog, jer da ratna opasnost sama po sebi "nije opravdan razlog"(!), te da su opasnosti i uvjeti života "bili jednaki" i za sve ostale stanovnike Zadra(!). Na isti pogrešni način zaključivao je i Europski sud za ljudska prava!

      Da gđa Blečić nije bila izvan svog stana dulje od šest mjeseci, njoj ne bi bilo oduzeto stanarsko pravo. (Dakle, to je bio jedini razlog, bez obzira na sve ostalo što je napisano u presudama). Da je neki umirovljenik zaključao svoj vlastiti stan (u svom vlasništvu) i otišao na par godina izvan Hrvatske kako bi izbjegao ratnu opasnost, ili da je neko dijete iz istog razloga bilo privremeno smješteno na sigurnije mjesto izvan Hrvatske, to bi se smatralo normalnim i nikome ne bi palo na pamet reći da za to nije postojao opravdan razlog.

      ZAKLJUČAK:  Hrvatski sudovi i Europski sud za ljudska prava načinili su vrlo tešku pogrešku čime je prouzročena vrlo velika šteta, i to se MORA ispraviti!  - NAKNADNA  NAPOMENA:  Do danas (12. VII. 2016.) nitko mi nije rekao da se ne slaže s takvim zaključkom  (a zatražio sam mišljenje od mnogih pravnika, odvjetnika, profesora pravnih fakulteta.... i drugih).

      Potpuno je neshvatljivo i nedopustivo da se takva sudska pogreške ne ispravlja!  Neshvatljivo je da ikoji pravni stručnjak, koji je saznao što se dogodilo, na to ne reagira! Svaki takav stručnjak MORA (dužan je) reagirati i tražiti da Sud ISPRAVI svoju pogrešku!!! Svatko to mora tražiti tako dugo, dok se pogreška ne ispravi!  

      Druga stvar bi bila kad bi, recimo, mnogi proizvođači cipela (ili neke druge robe) prodavali neispravne cipele i time oštetili kupce, pa kad bi netko tražio da se apsolutno sve takve prevare moraju otkriti i kazniti. Možda bi moglo biti prihvatljivo kažnjavanje, recimo, devedeset i devet posto takvih krivaca. Ali, takvo razmišljanje nipošto ne može vrijediti za pogreške sudova! Premda je jasno da i sudovi i suci mogu pogriješiti kao i svatko drugi, ipak se apsolutno  SVAKA  OČITA, DOKAZANA, TEŠKA sudska pogreška bezuvjetno  MORA  ispraviti!  Zar bi itko pristao na to, da zbog sudske pogreške ostane bez skoro cijele svoje imovine, ili da bude, iako je nevin, osuđen na nekoliko godina zatvora, ili nešto slično?!  Neispravljanje makar i jedne jedine takve sudske pogreške apsolutno je NEDOPUSTIVO! - (Više o potrebi ispravka - "klikni" ovdje!)

------------------

 

II.  Detaljnije:

ŠTO  JE  "KRAJNJA  NUŽDA"?                

                 

      Nakon 1991. godine nekim građanima RH, među njima i nekim umirovljenicima, oduzeto je stanarsko pravo, jer su, za vrijeme ratne opasnosti, bili izvan stana dulje od šest mjeseci (t.j. nisu postupili u skladu sa Zakonom o stambenim odnosima, koji je bio na snazi do 1996.). Prema izvješću o radu Pučkog pravobranitelja za 2004. godinu, Vrhovni sud RH, kao i neki niži sudovi, to su obrazložili na taj način, da "ratna zbivanja sama po sebi, bez konkretnih razloga za nemogućnost korištenja stana, ne predstavljaju opravdan razlog nekorištenja stana", odnosno da životni uvjeti i ratna opasnost, ako su jednaki za sve stanovnike u nekom mjestu (gradu), nisu opravdan razlog za nekorištenje stana.  Takvo (pogrešno) shvaćanje prihvaćeno je i u prvostupanjskoj presudi Europskog suda za ljudska prava (ECHR) u poznatom slučaju Kristine Blečić (zahtjev br. 59532/00).

 

      ŠTO  JE  "OPRAVDAN  RAZLOG"?  To se pitanje može postaviti kad se radi o bilo kojem slučaju kršenja zakona, na pr.: (1) u slučaju kršenja Kaznenog zakona, ili (2) u slučaju kršenja Zakona o stambenim odnosima.

      (Ad 1)  Prema članku  5. Ustava RH, svatko je dužan držati se Ustava i zakona. Kaznenim zakonom određena su kaznena djela t.j. slučajevi u kojima kršenje te ustavne dužnosti (odnosno kršenje zakona) dovodi do posljedica za počinitelja, a određene su i te posljedice (t.j. kazne), ali tih posljedica nema u slučaju da je postojao opravdan razlog, kao što je na pr. krajnja nužda. O krajnjoj nuždi govori se u članku 30. Kaznenog zakona (iz 1997.), gdje piše: "(1) Nema kaznenog djela kad je počinitelj počinio takvo djelo radi toga da od sebe ili drugoga otkloni istodobnu ili izravno predstojeću neskrivljenu opasnost koja se na drugi način nije mogla otkloniti, a pri tom je učinjeno zlo manje od onoga koje je prijetilo. (......) (4) Nema krajnje nužde ako je počinitelj bio dužan izložiti se opasnosti".

      (Ad 2)  Po Zakonu o stambenim odnosima iz 1974. (čl. 93.) stanarsko pravo se moglo izgubiti ako se je stan prestao koristiti neprekidno dulje od šest mjeseci. Drugim riječima, nositelj stanarskog prava, ako je želio trajno zadržati to pravo, imao je dužnost (obvezu) koristiti taj stan, a u slučaju da je bez opravdanog razloga prekršio tu zakonsku obvezu, bila je zakonom određena posljedica t.j. gubitak stanarskog prava, ali je ta posljedica bila isključena u slučaju da se stan prestao koristiti zbog liječenja, odsluženja vojnog roka, "ili iz drugih opravdanih razloga".

      Potrebno je najprije odgovoriti na pitanje: Koji su ti drugi opravdani razlozi?

      Iz gore navedenoga jasno je slijedeće: Opravdan razlog je onaj razlog, koji prekršitelja zakonske obveze oslobađa od posljedica određenih zakonom. Budući da je krajnja nužda opravdan razlog čak i za vršenje najtežih kaznenih djela, ne može biti nikakve sumnje, da krajnja nužda mora također biti opravdan razlog u slučaju bezazlene, neškodljive odsutnosti iz stana kroz duže od šest mjeseci. Kao što krajnja nužda oslobađa od zakonske posljedice (t.j. od kazne) čak i počinitelje teških kaznenih djela, tako isto mora osloboditi od zakonske posljedice (t.j. od gubitka stanarskog prava) i onu osobu, koja je iz krajnje nužde prekršila zakonsku obvezu korištenja stana (čime nije nikoga oštetila).

      Drugo pitanje, na koje također trebamo odgovoriti, jest ovo:  Je li doista postojala krajnja nužda u slučaju da, na pr., neka umirovljena (ili druga) osoba u nekom gradu nije koristila stan kroz više od šest mjeseci kako bi izbjegla opasnost koja je prijetila, budući da je taj grad bio često bombardiran, granatiran, ili sl., a nije postojala nikakva naredba ni zabrana napuštanja toga grada, niti je ikome trebala pomoć te osobe? 

      Pogledajmo jesu li u tom slučaju ispunjeni svi uvjeti za postojanje krajnje nužde:

---    Je li ta umirovljena (ili druga) osoba izbjegla i bila izvan stana zato, da bi od sebe otklonila neku neskrivljenu opasnost?  Odgovor: Da, jer je time izbjegla ratnu opasnost, koju ona nije skrivila.

---    Je li ta opasnost bila istodobna ili izravno predstojeća?  Odgovor: da, jer je taj grad bio povremeno ili često granatiran kroz više od šest mjeseci. (Vidi opširnije dolje u NADOPUNI!).

---    Je li se ta opasnost mogla otkloniti na drugi način?  Odgovor:  Ne, jer niti ta umirovljena osoba, a niti itko drugi u tom mjestu, nije mogao otkloniti tu opasnost (od bombardiranja, granatiranja, ili sl.), ako je ostao u tom mjestu.

---    Je li učinjeno zlo manje od onoga koje je prijetilo?  Odgovor:  Jasno da je manje, jer uopće nije učinjeno nikakvo zlo (jer nitko nije trpio nikakve štetne posljedice zbog odlaska i odsutnosti tog umirovljenika, čija pomoć nije nikome bila potrebna, niti je bio dužan ostati, niti je to itko od njega tražio, itd.), a prijetilo je veliko zlo t.j. opasnost po život.

---    Je li ta osoba bila dužna izložiti se opasnosti?  Odgovor:  Nije, jer to nije nitko od nje tražio, niti je postojala ikakva naredba ili zabrana napuštanja tog mjesta, itd.

--------------------------

      [ NADOPUNA:  Očito je da zakon razlikuje  ZLO  (na pr. štetu, povredu, smrt) od OPASNOSTI (t.j. prijetećeg zla, rizika, izloženosti nekom zlu, šteti, povredi, smrti). Dakle, na pr., "istodobna ili izravno predstojeća opasnost od smrti" znači nešto sasvim drugo nego "istodobna ili izravno predstojeća smrt".  Ako se, na pr., neki grad povremeno ili često granatira kroz više mjeseci ili nekoliko godina, onda kroz čitavo to vrijeme postoji istodobna ili izravno predstojeća opasnost t.j. izloženost povredi ili smrti. Što više (premda zakon to ne zahtijeva), ta je opasnost povećana u odnosu na "normalnu" opasnost koja postoji za vrijeme mira. Vjerujem da će se gotovo svatko složiti s time, da je razumno, poželjno i potrebno, da svaka osoba nastoji izbjeći tu povećanu opasnost t.j. napustiti taj grad, ako nije dužna u njemu biti, ako time ne čini nikakvo zlo, te ako svojom nazočnošću ne može nikome pomoći].

--------------------------

 

      Iz svega toga je potpuno jasno, da se razlog za odsutnost te osobe iz tog naselja i iz njenog stana ne može nazvati nikako drugačije nego  KRAJNJOM  NUŽDOM,  i da je ta krajnja nužda postojala tako dugo dok je trajala ratna opasnost, t.j. duže od šest mjeseci;  a to znači da je ta osoba imala  OPRAVDAN  RAZLOG  za svoju odsutnost iz stana dužu od šest mjeseci. 

      Prema tome, pogrešne su tvrdnje sudaca poput one, da "ratna zbivanja sama po sebi, bez konkretnih razloga za nemogućnost korištenja stana, ne predstavljaju opravdan razlog nekorištenja stana".  Naime, iz takve tvrdnje proizlazi, da ratna zbivanja (kao što je povremeno ili često granatiranje grada ili dr.) uopće ne predstavljaju opasnost niti povećanu opasnost (t.j. izloženost smrti ili povredi)! Vjerujem da se nitko ne može složiti sa takvom tvrdnjom!

      Također je potpuno jasno, da nema nikakvog pravnog temelja za tvrdnju, kako "nije bilo opravdanog razloga, jer su i svi drugi građani bili u jednakoj opasnosti"!  Kako može bilo tko tvrditi, da u slučaju jednake opasnosti za sve građane nema opravdanog razloga t.j. krajnje nužde, kad zakoni to ne kažu?!  Budući da "jednaka opasnost" ne isključuje opravdanost vršenja teških kaznenog djela u slučaju krajnje nužde, kako bi mogla isključiti postojanje opravdanog razloga za neškodljivu odsutnost iz stana?!  (Vidi dolje USPOREDBU*)  Zar se u članku 30. Kaznenog zakona traži da opasnost mora biti veća za počinitelja nego za ostale? **)  Gdje to piše?!  Ako to nigdje ne piše, zar nisu to  IZMISLILE  (bilo namjerno ili zbog svoje nesposobnosti) neke osobe u vlasti (možda u ministarstvima ili sudovima itd.)?  Ako je tako, onda te osobe ne bi smjele biti zaposlene ni u zakonodavstvu, ni u izvršnoj vlasti, ni u sudovima, ni na bilo kakvim drugim odgovornim radnim mjestima!

      Dr. med. Branko Sorić

---------------------------------
Dr. med. Branko Sorić
Vlaška 84
10000 ZAGREB
Fax: +385 1 4623 436
E-mail: branko.soric@zg.t-com.hr       

      P. S. ____________________

 

      Iz članka profesora dr. Ivana Padjena "I stanari su ljudi" (Feral Tribune, Split, 30. IX. 2005., str. 18):  "Je li stanarsko pravo koje je postojalo u Socijalističkoj Republici Hrvatskoj po Zakonu o stambenim odnosima iz 1974. vlasničko pravo i, shodno tome, zaštićeno Ustavom i Evropskom konvencijom kao ljudsko pravo? (......) Problem je jednostavan, jer mu je rješenje jednostavno: Stanarsko pravo je, naravno, vlasničko pravo, pa shodno tome uživa kao ljudsko pravo zaštitu i po Ustavu i po Konvenciji te tu zaštitu treba da pruže i hrvatski sudovi i Evropski sud za ljudska prava.  Shodno tome, Republika Hrvatska treba svima nekadašnjim nosiocima stanarskog prava, uključivo one koji su to pravo izgubili uslijed ratnih okolnosti te one koji su to pravo imali na stanovima u privatnom vlasništvu, omogućiti da otkupe pravo vlasništva na tim stanovima pod uvjetima Zakona o otkupu stanova na kojima postoji stanarsko pravo".

----------------------------------- 

*)  USPOREDBA:   Pretpostavimo da teroristi otmu desetak talaca i prijete da će ih ubiti. Zamislimo da se svi oni nalaze u nekoj zgradi, koja je zakonom zaštićena zbog svoje velike (historijske, umjetničke ili druge) vrijednosti, a ta vrijednost se može procijeniti na više milijuna eura.  Jedan od tih talaca uspije pobjeći na taj način, što probije zid i sruši dio te zgrade, te time prouzroči štetu od milijun eura. Drugi taoci su ostali u zgradi, ali nisu ubijeni, nego ih je policija kasnije oslobodila. ---  Sad netko tuži onog taoca, koji je pobjegao, te traži da on bude kažnjen, jer je prekršio zakon (po kojemu je ta zgrada zaštićena), a opasnost je bila jednaka za sve taoce.  Vjerujem da bi svaki sud presudio da taj talac ne treba biti kažnjen, te da je imao opravdan razlog za ono što je učinio t.j. da je postojala krajnja nužda za rušenje dijela te zgrade, jer je on time počinio manje zlo od onoga koje je prijetilo (a prijetila mu je smrt).  (Uz to se još može napomenuti, da on nije mogao otkloniti opasnost za druge, a nije ju ni povećao).
----------------------------------

      Zakon o stambenim odnosima (1974.) Čl. 93.:  "Stanaru se može dati otkaz ugovora o korištenju stana kad on i članovi njegovog porodičnog domaćinstva koji zajedno s njim stanuju prestanu koristiti stan neprekidno dulje od šest mjeseci.... (.....)  -  Otkaz ugovora prema odredbama stava 1. ovog članka ne može se dati osobi koja stan ne korist zbog toga što se nalazi na liječenju ili na odsluženju vojnog roka ili iz drugih opravdanih razloga. (.....)".

      Napomena: Ako je neka osoba optužena za kazneno djelo, ona se može braniti krajnjom nuždom. U slučaju Kristine Blečić (pred domaćim sudovima i Europskim sudom za ljudska prava) nije se radio o optužbi za neko takvo djelo, nego je samo po sebi jasno da je imala opravdan razlog za izbivanje iz stana jer joj je život bio ugrožen zbog granatiranja Zadra itd.  Da je taj razlog bio opravdan vidi se i iz podudaranja s pojmom krajnje nužde, kao što je gore objašnjeno. (Čak i sam nedostatak struje i vode predstavlja zlo, koje ona nije mogla otkloniti na drugi način nego boravkom izvan Zadra, čime ona nije nikome nanijela nikakvo zlo).

----------------------------------

**)    U Narodnim novinama br.: 111 / 15.07.2003. nalazi se Zakon o izmjenama i dopunama Kaznenog zakona  (ali u gornjem zaključivanju se praktički ništa ne mijenja).

      "Članak 7.

Članak 30. mijenja se i glasi:

»(1) Nema kaznenog djela kad je počinitelj postupao radi toga da od sebe ili drugoga otkloni istodobnu opasnost koja se na drugi način nije mogla otkloniti, a pri tom je učinjeno zlo manje od onoga koje je prijetilo.

(2) Nije kriv počinitelj koji je počinio protupravnu radnju da bi od sebe ili drugoga otklonio istodobnu neskrivljenu opasnost koja se na drugi način nije mogla otkloniti ako zlo koje je počinjeno nije bilo nerazmjerno teže od zla koje je prijetilo.

(3) Ako je počinitelj u slučaju iz stavka 2. ovoga članka bio u otklonjivoj zabludi o okolnostima koje isključuju krivnju, kaznit će se za nehaj kad zakon za počinjeno djelo propisuje kažnjavanje za nehaj.

(4) Nema krajnje nužde ako je počinitelj bio dužan izložiti se opasnosti.«"

      Međutim, taj Zakon o izmjenama i dopunama KZ-a ukinut je u cijelosti Odlukom Ustavnog suda RH br.:

U-I-2566/2003, U-I-2892/2003 od 27. studenoga 2003.  - Narodne novine br.: 190 /od  03.12.2003. 

(Vidi dolje:  P.S. 26.III.2012.)

 

(2005. - 2010.)

 

P.S. 26.III.2012.  -  Narodne novine br.: 125 /  07.11.2011.  - Kazneni zakon (1.I.2013.)

Iz novog Kaznenog zakona, koji stupa na snagu 1. siječnja 2013.:

     "Krajnja nužda  -  Članak 22.

      (1) Isključena je protupravnost djela počinjenog radi toga da se od sebe ili drugoga otkloni istodobna opasnost koja se na drugi način nije mogla otkloniti ako je učinjeno zlo manje od onoga koje je prijetilo.

      (2) Nije kriv tko počini protupravnu radnju da bi od sebe ili drugoga otklonio istodobnu neskrivljenu opasnost koja se na drugi način nije mogla otkloniti ako zlo koje je počinjeno nije bilo nerazmjerno teže od zla koje je prijetilo i ako nije bio dužan izložiti se opasnosti. Ako je takva osoba bila dužna izložiti se opasnosti, može se blaže kazniti.

      (3) Ako je počinitelj bio u otklonjivoj zabludi o okolnostima iz stavka 2. ovoga članka koje isključuju krivnju, kaznit će se prema pravilima o nehaju kad zakon za počinjeno djelo propisuje kažnjavanje za nehaj."

       NAPOMENA:  Zaključivanje u slučaju Blečić (kao i u drugim sličnim slučajevima) ostaje isto. Nije se radilo o kaznenom djelu nego o odsutnosti iz stana;  postojala je istodobna neskrivljena opasnost od smrti, koja se na drugi način nije mogla otkloniti;  nije pričinjeno nikakvo zlo, osoba nije bila dužna izložiti se opasnosti,  itd.

_

----------------------------------------------------------------------------------------------