|
PPB |
|
|
|
ISTINA Kopije dvaju e-mailova, poslanih na stotine adresa (pravnicima,
političarima, i dr. – od kojih nisam dobio nikakve prigovore, zamjerke,
primjedbe, ili dr.); i to:
od 16. III. 2018. [vidi dolje * (1.)]; i
od 26. III. 2018. [vidi dolje ** (2.)];
Branko Sorić Vlaška
84 , 10000 Zagreb E-mail:
branko.soric@zg.t-com.hr ------------------------------------------
FW From: Branko
Sorić [mailto:soricbranko@
gmail.com] -----------------------------------------------
* (1.) ZABLUDE TZV. "VLASNIKA" STANOVA 16.III.2018.
STALNO SE JAVNO IZNOSE NEISTINE, A NAŠA PISMA SE NE OBJAVLJUJ U
NOVINAMA. Ne preostaje nam drugo, nego nastojati putem e-maila informirati bar
jedan dio (nekoliko stotina) građana. Zato, oprostite na smetnji - i ŠALJITE
OVO DALJE! --- AKO NETKO SMATRA
DA JE NEKA DOLJE NAVEDENA TVRDNJA POGREŠNA, MOLIMO DA TO KAŽE, OBJASNI I DOKAŽE. ---
VAŽNO JE ODMAH REĆI OVO: 1. Ispravno je i
dobro to, što su stanari, za vrijeme SFRJ, postali zakoniti izvan-knjižni
vlasnici svojih domova, i što su izvorni vlasnici prestali biti vlasnici tzv.
privatnih neuseljivih stanova, ali LOŠE JE TO, ŠTO DRŽAVA SFRJ NIJE DALA
IZVORNIM VLASNICIMA TRŽIŠNU NAKNADU. Da su oni dobili tu tržišnu naknadu, SVE
BI BILO U REDU. Budući da ju nisu dobili, TREBAJU ŠTO PRIJE DOBITI TRŽIŠNU
(ILI JOŠ VEĆU) NAKNADU, A NIPOŠTO STANOVE U NATURI! - 2. Ako bi
ti nominalni vlasnici ipak
dobili te stanove u
posjed, tada se BEZUVJETNO MORAJU I SVI OTKUPLJENI NACIONALIZIRANI STANOVI
VRATITI (U NATURI) IZVORNIM PRIVATNIM VLASNICIMA,
A ISTO TAKO SE I SVI OTKUPLJENI DRUŠTVENI STANOVI MORAJU VRATITI (U NATURI)
DRŽAVI! (To je jasno svakome, izvan svake sumnje, i izvan bilo
kakve diskusije. Svatko (na pr. premijer, ministri,
predsjednik/-ca RH, ustavni
suci, ili bilo tko drugi). DUŽAN je postupiti tako, kako je navedeno ILI
gore pod 1. ILI gore pod 2. (a ne ponekad 1.
a ponekad 2.). Ako neka odgovorna osoba ne bi tako postupila, zaslužila bi
najtežu kaznu. Nakon ovoga, nitko nikada neće moći
vjerovati takvoj osobi da “nije bila svjesna“ težine počinjenog zločina. --- (Vidi na Internetu ovo): https://www.google.hr/url?sa=t&rct=j&q=&esrc=s&source=web&cd=6&cad=rja&uact=8&ved=0ahUKEwjT8b7F1ejZAhVkKpoKHY7dCEYQuAIIOzAF&url=https%3A%2F%2Fwww.youtube.com%2Fwatch%3Fv%3DK5W8tJ6ugVg&usg=AOvVaw0ZPVomyb8x43CQbfMy1FPA
; https://www.youtube.com/watch?v=K5W8tJ6ugVg
"Prijeti li masovna deložacija 9000 zaštićenih najmoprimaca?"
("Potraga", 22.02.2018.)
Najavljivačica je (POGREŠNO)
rekla ovo: "-'Zaštićeni najmoprimci' su neodrživa kategorija jer su
generacijama u stanovima za koje plaćaju 2,5 kune po četvornom
metru". (Napomena B.S.: Oni su u SVOJIM VLASTITIM stanovima, pa uopće
ne trebaju plaćati nikome nikakvu najamninu!)
- Neki navodni "vlasnik" je POGREŠNO, NEISTINITO rekao:
"Oni su živjeli u TUĐIM nekretninama za prosječni iznos od 100 do
150 kuna mjesečno".
Jedna osoba iz Ministarstva graditeljstva (MGIPU)
kaže (PROTUPRAVNO): "Do 2023. prestaju sva prava 'zaštićenih najmoprimaca'
i mogu se sklapati najnormalniji UGOVORI O NAJMU stana ako to vlasnik
želi". (Napomena B.S.: Takav "vlasnik" uopće NIJE vlasnik!)
Isto se tako prije nekoliko dana u Saboru
POGREŠNO govorilo o navodnim "vlasnicima" koji "moraju"
dobiti “svoje neupitno pravo" da dođu „u POSJED“
"svojih" stanova, i slično.
ISTINA JE OVO: U
tim stanovima već više desetaka godina, i
dalje zauvijek, stanuju NOSITELJI STANARSKOG PRAVA sa svojim obiteljima, koji
su ZAKONITI (izvan-knjižni) VLASNICI tih svojih stanova (domova), i ne trebaju
nikome plaćati najamninu (nego možda samo neku malu stanarinu državi, kao što
su plaćali i u SFRJ). ---
OBJAŠNJENJE (o vlasništvu):
Za vrijeme SFRJ neki pravni stručnjaci su smatrali,
da se u slučaju stanarskog prava radi o RAZDIJELJENOM vlasništvu (kakvo je
postojalo u Općem
građanskom zakoniku –
OGZ. – Vidi Pravni leksikon iz 1970.:
"Podeljena svojina"). Ako bismo pretpostavili da je tako, onda je
jasno da je nositelj stanarskog prava vlasnik –
tzv. "vlasnik koristi" (po OGZ-u), kojemu bi pripadalo oko devedeset
posto vrijednosti stana – dakle, u tom slučaju
je jasno, da je stanarsko pravo vlasništvo. Međutim,
ako uzmemo u obzir da se danas, kao i
za vrijeme SFRJ, vlasništvo smatra NEDJELJIVIM, postavlja se pitanje, tko je
vlasnik tzv. privatnog neuseljivog stana (na kojemu postoji stanarsko pravo). (VAŽNO:
Onaj, tko je bio vlasnik u SFRJ, taj je i
danas vlasnik, jer se
donošenjem Ustava RH to NIJE promijenilo – prema
odluci Ustavnog suda RH iz 1999.). Pravo
vlasništva se sastoji od vlasničkih
ovlasti (među koje spada trajno isključivo pravo posjeda, uporabe, i dr.). Dok nije postojalo stanarsko pravo, sve je bilo jasno. Vlasnik je
bio onaj, tko je imao (po zakonu) sve vlasničke ovlasti, i on je također bio
upisan i u zemljišnu knjigu (ZK). Međutim, za vrijeme SFRJ, zakonskom dodjelom
stanarskih prava svim stanarima koji su se 1945. godine zatekli u privatnim
stanovima, ti stanari su zauvijek dobili (BEZ
upisa u zemljišne knjige!) skoro sve vlasničke ovlasti
(kao što je isključivo pravo posjeda, uporabe, i dr.), a dotadašnji vlasnici su
na taj način izgubili te ovlasti, ali su ostali upisani u ZK. VEĆ
PREKO 27
(DVADESET I SEDAM) GODINA tzv. (nominalni) „VLASNICI“ (privatnih neuseljivih
stanova), su ILI U ZABLUDI ILI SVJESNO OBMANJUJU DRUGE, tvrdeći pogrešno,
neistinito, da su oni „pravi vlasnici“, na temelju toga što su upisani u
zemljišnim knjigama! (To pričaju i neki političari, čak i neki pravnici!) Ali,
sam upis u ZK,
bez vlasničkih ovlasti, NIJE VLASNIŠTVO!
To je jasno, na pr., iz članka 173. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim
pravima, iz kojega se vidi, da vlasništvo može biti oduzeto zakonom BEZ
BRISANJA u zemljišnoj knjizi (ZK). Dakle, iako dotadašnji vlasnik ostaje upisan
u ZK, on više NIJE zakoniti vlasnik, nego je samo nominalni (prividni)
vlasnik, a izvan-knjižno zakonito vlasništvo može pripasti nekom drugome.
Također je odatle jasno, da osoba, koja nema vlasničke
ovlasti a upisana je u ZK, nema pravo, na temelju tog upisa u ZK, tvrditi da je
zakoniti vlasnik, niti tražiti da dobije stan „u posjed zbog toga što je
upisana u ZK“!
Budući da je vlasništvo nedjeljivo, vlasnik može biti
samo onaj, tko ima sve vlasničke ovlasti. Nositelj stanarskog prava ima glavne
i najvrjednije ovlasti, ali nije upisan u ZK, a nominalni "vlasnik"
je upisan u ZK, ali nema te spomenute ovlasti. SAMO JEDAN OD NJIH DVOJICE MOŽE
BITI ZAKONITI VLASNIK (jer je vlasništvo nedjeljivo). KOJI OD NJIH JE ZAKONITI
VLASNIK? - Kad
bi nositelj stanarskog
prava imao baš SVE vlasničke ovlasti, bilo bi jasno da je on vlasnik, ali, ako
on i nema baš sve ovlasti, ne može se reći da on nije zakoniti vlasnik, jer
zemljišno-knjižni "vlasnik" JOŠ MANJE može biti zakoniti vlasnik,
budući da ima još daleko manje ovlasti. Odatle je jasno, da zakoniti vlasnik
može biti samo nositelj stanarskog prava (– ili: možda će
netko reći, da ni jedan od njih nije zakoniti vlasnik(?); ali u tom slučaju
stan bez vlasnika bi trebao pripasti državi, pa bi stanar opet dobio pravo
otkupa tog stana). --- Svaki
pravnik zna
što je derogacija. Kad postoji opća zakonska odredba („lex generalis“ -
skraćeno „L.G.“) i specijalna zakonska odredba („lex specialis“ - skraćeno
„L.S.“)
– a uz to, jasno, može postoji još stotinu ili više
drugih zakonskih odredaba – onda se SVE te
odredbe MORAJU poštovati (to je jasno, jer su te odredbe zato napisane da se
poštuju). Međutim, ako je NEMOGUĆE poštovati i L.G. i L.S., tada dolazi do
derogacije, t.j. L.S. vrijedi za specijalni
slučaj, a L.G. vrijedi za ostale slučajeve.
Kad se radi o vlasništvu na stanovima,
"lex generalis" (L.G.) su one zakonske odredbe po kojima se
vlasništvo stječe upisom u zemljišne knjige (ZK) i dokazuje se izvatkom iz ZK,
i to vlasništvo
u sebi sadrži (po zakonu) „vremenski neograničeno
isključivo pravo posjeda stana“ (skraćeno VNIPPS. Tom kraticom će ovdje biti
obuhvaćeno i pravo uporabe i dr.). - To
znači da vlasnik uvijek može svakoga isključiti iz
posjeda stana (a također i iz uporabe, itd.). To je vrijedilo i u SFRJ (a i
prije i kasnije) OPĆENITO, dakle za sve stanove (na pr., u vrijeme dok još
uopće nije postojalo stanarsko pravo).
Zatim je (za vrijeme SFRJ) uvedeno stanarsko
pravo na društvenim stanovima i na tzv. privatnim neuseljivim stanovima Zakonom
o stambenim odnosima (ZSO), po kojemu je nositelj stanarskog prava dobio
VNIPPS, i time je trajno (t.j. zauvijek) isključio iz posjeda zemljišno-knjižnog
vlasnika (t.j. ZK vlasnika). Naime, po ZAKONU (ZSO), nositelj stanarskog prava
je dobio pravo (BEZ UPISA u ZK!) trajno i nesmetano stanovati u stanu, i nitko,
pa ni ZK-vlasnik, nije ga smio smetati niti se smio useliti u stan. Dakle, na
taj način je taj ZK-vlasnik zauvijek izgubio VNIPPS t.j. izgubio je glavni dio
vlasničkih ovlasti, bez kojega on ne može biti zakoniti vlasnik, jer zakonito
vlasništvo je NEDJELJIVO. Prema
tome, taj ZSO je L.S. (t.j. Zakon o
stambenim odnosima je „lex specialis“), koji vrijedi za privatne neuseljive
stanove, na kojima ZK-„vlasnik“ više nije zakoniti vlasnik (jer nema VNIPPS) i
zato vlasnik privatnog neuseljivog stana može biti samo nositelj stanarskog
prava (koji ima VNIPPS)] – dok za ostale stanove, na
kojima nema stanarskog prava, i dalje vrijedi L.G. (to jest, na tim ostalim
stanovima vlasništvo se dokazuje izvatkom iz ZK). To je ta derogacija, i to je
sigurno jasno svakom pravniku!!! (Vidi dolje, na kraju: „P. S. JOŠ O
DEROGACIJI“!) [Citat
iz članka "I stanari su ljudi"
profesora dr. sc. Ivana Padjena, Feral Tribune, 30. IX. 2005.: "Stanarsko pravo je, naravno, vlasničko pravo, pa
shodno tome uživa (…) zaštitu i po Ustavu (...) Republika Hrvatska treba svima
nekadašnjim nosiocima stanarskog prava, uključivo one (...) koji su to pravo
imali na stanovima u privatnom vlasništvu, omogućiti da otkupe pravo vlasništva
na tim stanovima pod uvjetima Zakona o otkupu
stanova na kojima postoji stanarsko pravo. (...)".] Donošenjem
novog Ustava RH (1990.) nije se
ništa promijenilo, jer (kao što je rekao i Ustavni sud 1999. godine) taj Ustav se ne odnosi i ne primjenjuje na te pravne odnose (koji su nastali prije
stupanja tog Ustava na snagu),
te VIŠE NE POSTOJE prava izvornih vlasnika, koja
su oni izgubili u SFRJ.
Prema tome, svi nositelji stanarskog prava
zauvijek zadržavaju svoja imovinska prava odnosno vlasništvo na svojim
stanovima (isto kao što su zadržali i na nacionaliziranim stanovima), i to
njihovo vlasništvo je zaštićeno Ustavom RH, te se ne može oduzeti ni
ukinuti Zakonom o najmu stanova (1996.), jer to ne bi bilo u
interesu Republike Hrvatske. Naprotiv, u interesu Republike je zaštititi
ustavnu nepovredivost doma radi SOCIJALNE PRAVDE, kao što se vidi iz odluke
Ustavnog suda RH broj U-I-762/1996 i dr. NN br. 48/1998. [III. (…) 15. „Članak
48. (…) propisivanjem kao u osporenoj odredbi, da su oni dužni najmoprimcima
(…) prodati stan prema odredbama Zakona o prodaji, nisu oni kao vlasnici
tih stanova stavljeni u nepovoljniji položaj. Ocjenjuje se da je osporavana
odredba izraz načela socijalne pravde iz članka 3. Ustava (…)“.] --- Iz
svega toga je
potpuno jasno, da „ZK-vlasnici“ privatnih stanova, na kojima je uspostavljeno
stanarsko pravo, KRIVO MISLE I KRIVO PRIČAJU DA SU ONI (zakoniti)
VLASNICI, i Vlada ih također sasvim pogrešno naziva vlasnicima, kojima tobože
„nije oduzeto vlasništvo jer su upisani u ZK“!!! ISTINA
JE SAMO TO, da oni NISU zakoniti VLASNICI, i da u ovom slučaju zemljišne
knjige
ništa ne znače; - oni nemaju pravo ništa tražiti (osim tržišne naknade, po
Rezoluciji 1096 PACE!). Privatni neuseljivi stanovi ostaju zauvijek imovina
(vlasništvo) stanara, i time je sve riješeno. Svakom
pravniku to je jasno! Svaki pravnik
zna što je derogacija. Svatko može pročitati članak 173. Zakona o vlasništvu;
itd. [Napomenimo
još jednom: U ovom slučaju
izvorno privatno vlasništvo je prestalo (bez brisanja u ZK) na taj način, što
je na
temelju zakona (ZSO) ZK-vlasnik izgubio VNIPPS, a bez
VNIPPS-a ne može postojati zakonito vlasništvo –
a s druge strane, nositelj stanarskog prava je zauvijek dobio VNIPPS. – Ustavni sud
je rekao 1999. god. da su vlasnici za vrijeme
SFRJ izgubili vlasništvo i druga imovinska prava, i da ta njihova izgubljena
prava VIŠE NE POSTOJE. Vlasništvo nositelja stanarskog prava zaštićeno je
Ustavom RH. Protuustavna je i ništavna odredba Zakona o najmu stanova, po kojoj
navodno „prestaje“ stanarsko pravo.] --------
ZAR NIJE SVE SASVIM JEDNOSTAVNO I
JASNO? ZAŠTO
SE NE GOVORI JAVNO, U SABORU, NA TV,
I U NOVINAMA da ti navodni tzv. „vlasnici“
uopće NISU vlasnici?! --- Ali, oni
trebaju dobiti tržišnu NAKNADU od države, a s druge
strane, svaka obitelj treba dobiti vlasništvo nad svojim domom! Zato svi
zaposleni trebaju i dalje izdvajati dio plaće – isto kao što su
izdvajali u SFRJ za više od 300.000
stanarskih prava na društvenim stanovima, koje su kasnije jeftino otkupili
stanari. DOM JE SVETINJA (a nije svetinja ni vlasništvo ni bogatstvo)! Člankom
48. Zakona o najmu stanova (1996.) neki obični najmoprimci su dobili
pravo jeftino otkupiti svoje domove protiv volje istinskih, zakonitih
privatnih vlasnika (najmodavaca) i to RADI SOCIJALNE PRAVDE. Blizu
devedeset posto obitelji u RH ima potpuno siguran dom u svom vlasništvu, i
nedopustivo je da ostale obitelji imaju manje siguran dom. P. S. -------------- JOŠ O
DEROGACIJI – Vidi: http://www.proverbia-iuris.de/lex-specialis-derogat-legi-generali/ "Der Auslegungsgrundsatz
lex
specialis derogat legi generali gründet auf der Vermutung, dass der Gesetzgeber
keinen Rechtssatz schaffen wollte, der über keinen praktischen Anwendungsbereich
verfügt. Genau dies wäre aber der Fall, wenn statt des spezielleren das
allgemeinere Gesetz anwendbar wäre, denn in diesem Fall verbliebe für das
spezielle Gesetz kein eigenständiger Anwendungsbereich mehr." -
[Praetor Intermedia UG (haftungsbeschränkt) Sebastianstraße 38, 53115 Bonn]. – Dakle,
kad bi se uvijek primijenila samo opća odredba, tada bi specijalna odredba bila
nepotrebna, i odatle proizlazi da se u specijalnom slučaju mora primijeniti
specijalna odredba, AKO NIJE MOGUĆE PRIMIJENITI OBJE ODREDBE! PRIMJER
1.: Pretpostavimo da neki članak
nekog zakona ima dva stavka, koji glase ovako: "(1) Svaka zaposlena osoba u RH ima pravo
dobiti pomoć od 1000 kn mjesečno. (2) Svaka zaposlena
žena u RH ima pravo dobiti 500 kn mjesečno za
troškove prijevoza." – PITANJE: Koliko kuna mjesečno treba dobiti
svaka ta žena? ODGOVOR: 1500 kn mjesečno (JER SE
MORAJU I MOGU POŠTOVATI OBJE ODREDBE).
PRIMJER
2.: Dvije odredbe glase ovako:
"(1) Svaka fizička osoba u RH
ima
pravo dobiti pomoć od 200
kn mjesečno. (2) Muškarci
nemaju pravo na pomoć iz stavka (1).“ – PITANJE: Koliko
kuna mjesečno treba dobiti neki od tih
muškaraca? ODGOVOR: 0 (nula) kn mjesečno [jer
muškarac, kao fizička osoba, ima pravo na 200 kn po stavku (1), ali nema to pravo po stavku (2), A
NIJE MOGUĆE DA ON IMA I NEMA TO ISTO PRAVO. (Ili ima ili nema to pravo). Zato
specijalna odredba (2) vrijedi za muškarce, a opća odredba (1) vrijedi za
ostale]. --------------- AKO NETKO SMATRA DA JE
NEKA GORE NAVEDENA TVRDNJA POGREŠNA, MOLIMO DA TO KAŽE,
OBJASNI I DOKAŽE.
--------------- 16. III. 2018. Branko
Sorić, dr. med. (i
drugi
nositelji stanarskog prava) Vlaška
84 , 10000
Zagreb E-mail: branko.soric@zg.t-com.hr ili: soricbranko@gmail.com **
(2.)
STEČENA
PRAVA 26.3.2018. STEČENA
PRAVA se ne mogu
ukinuti, pogotovo nakon što su trajala mnogo godina (po nedavnoj odluci
Ustavnog suda RH). – BUDUĆI DA SE NAŠA PISMA NE OBJAVLJUJU U NOVINAMA, ne
preostaje nam drugo, nego nastojati putem e-maila informirati bar jedan dio
građana. Zato, oprostite na smetnji – i ŠALJITE OVO DALJE! ---
Stanarsko
pravo je STEČENO PRAVO (koje je IMOVINSKO pravo i pravo VLASNIŠTVA stanara
zaštićeno Ustavom RH – vidi prethodni e-mail "ZABLUDE TZV.
'VLASNIKA' STANOVA" od 16. III. 2018. Oni pogrešno zamišljaju da su
„vlasnici“. Njihovo vlasništvo je prestalo za vrijeme SFRJ bez brisanja u
zemljišnoj knjizi. Njihova izgubljena prava VIŠE NE POSTOJE – kao što je rekao
Ustavni sud RH 1999. godine).
Ustavni
sud RH je nedavno (prije dva mjeseca) odlučio da se stečena prava, kakvo je, na
pr., i pravo na mirovinu, ne mogu ukinuti, pogotovo nakon par desetaka godina.
U Odluci
Ustavnog suda RH br. U-I-1574/2016 , U-I-1244/2017 , od 30. siječnja
2018. piše. "...ukidaju (se) članak 103. … (...)
Zakona o mirovinskom osiguranju (...). Zaštita STEČENIH
PRAVA (...) izraz je načela pravne
sigurnosti, kao sastavnog dijela šireg načela VLADAVINE PRAVA (...)
Obavljanje kontrolnog pregleda za prava stečena prije 30-tak i više godina
(...) nije ništa drugo nego revizija stečenih prava, za koje u Ustavu
Republike Hrvatske nema uporišta. (...) 'Članak 3. [Ustava RH] ...
jednakost ... socijalna pravda ... VLADAVINA PRAVA ... najviše su vrednote
ustavnog poretka Republike Hrvatske i temelj za tumačenje Ustava'. (...)"
– Izdvojeno mišljenje [Suci dr.
sc. B. Brkić i M. Šumanović]:
"...zaštita stečenih prava odnosi se na ona prava koja su zakonito stečena
u regularnom postupku i U DOBROJ VJERI". No, Ustavni
sud RH je 1998. godine u svojoj odluci br.
U-I-762/1996,i dr. (NN br.: 48/1998) pisao o stečenom stanarskom pravu
drugačije (t.j. pogrešno), ovako: "Točno
je da se je stanarsko pravo stjecalo na zakonom propisani način (...) To
samo po sebi ne mora značiti da se neko pravo stječe zauvijek i da se njegov
naziv, sadržaj i obim ne mogu nikad mijenjati u smislu tzv. individualističke
teorije stečenih prava, prema kojoj bi ta prava bila iznad zakona, pa i
Ustava...". Međutim,
nije se uopće radilo o toj individualističkoj teoriji stečenih prava itd., nego
se radilo upravo o istoj (gore spomenutoj) zaštiti stečenih prava zbog načela
pravne sigurnosti i vladavine prava, pri čemu je važno spomenuti i to,
da su ta stanarska prava bila stečena U DOBROJ VJERI. To
je uvijek bilo poznato, pa je, na pr., i Vladimir Šeks
rekao u Saboru (29.1.2003.) ovo: "Upravo
se ovdje radi o tome da su ovi raniji nositelji
stanarskog prava u stanovima u
privatnom vlasništvu U DOBROJ VJERI i bez ikakve svoje krivnje,
odgovornosti, se našli u poziciji da im je (...) budućnost ozbiljno ugrožena i
dovedena u pitanje". (Vidi dolje*).
Dakle,
budući da je kršenje stečenih prava protuustavno, zar nije odatle potpuno
jasno, da se mora odmah i u potpunosti odustati od protuustavnih predloženih
izmjena Zakona o najmu stanova (ZNS), koje je predložilo Ministarstvo
graditeljstva (MGIPU), te da se ZNS mora izmijeniti na potpuno
suprotan način? Taj
suprotan način znači da
stanar treba dobiti zakonsko pravo jeftinog otkupa svog doma.
Evo objašnjenja: Ustavni
sud RH je ukinuo članak 103., članak 126.a i članak 129. stavak 5. Zakona o
mirovinskom osiguranju, jer su suprotni Ustavu t.j. pravnoj sigurnosti i
vladavini prava. Zato se ubuduće neće moći ukinuti stečeno pravo na mirovinu,
na pr. nakon 30-ak godina, iako možda nije bilo stečeno sasvim zakonito (a
možda ni sasvim u dobroj vjeri?). Međutim, stanarska prava
su stečena u dobroj vjeri, a mnoga od njih su 1996. godine već
trajala dulje od 30-ak godina, ali i bez tog mnogogodišnjeg trajanja bitno je
to, da uopće nije bilo i nema nikakvog opravdanja za ukidanje stanarskih prava.
Zaštita navodnog prava vlasništva druge osobe ne može biti opravdanje za
kršenje stečenog stanarskog prava. U slučaju sukoba tih dvaju prava, u interesu
Republike Hrvatske je štititi u prvom redu pravo stanara, te, ako je potrebno,
oduzeti vlasništvo od zemljišno-knjižnog vlasnika (uz tržišnu naknadu) radi
socijalne pravde, t.j. da bi stanar jeftinim otkupom stana stekao potpuno
siguran dom u svom vlasništvu. To je potpuno
jasno iz Odluke Ustavnog suda RH br.
U-I-762/1996, i dr., NN 48/1998., prema kojoj su čak obični najmoprimci
dobili pravo jeftino otkupiti svoje domove protiv volje zakonitih privatnih
vlasnika tih stanova, po članku 48. Zakona o najmu stanova (1996.), radi
socijalne pravde. __________________
* Fonogram sa 29.
Sjednice, Zagreb, 29. siječnja 2003.
145/4/KM HS VLADIMIR ŠEKS: „Gospodine
dopredsjedniče (...)
Što je dužnost zastupnika? Biti na strani pravde, biti na strani poštene
pravde, socijalne pravde. (...) Mislim da trebamo
razmatrati ovu situaciju sa stajališta upravo socijalne
pravde kao vrhovnoga načela i u skladu sa onim što bi nam trebalo biti pred
očima, a to je Rezolucija 1096. Parlamenterne skupštine Vijeća
Europe iz 96. godine prema kojoj Skupština savjetuje da
imovina uključujući i crkvenu koja je bila nezakonito i
nepravedno oduzeta od strane države nacionalizirana, konfiscirana,
i na drugi način eksproprirana za vrijeme vladavine komunističkih
totalitarnih sistema u principu treba biti restituirana izvornim
vlasnicima AKO je to
moguće učiniti bez kršenja prava sadašnjih novih vlasnika
koji su tu imovinu stekli u dobroj vjeri ili prava stanara koji su
unajmili i tu imovinu u dobroj vjeri. Upravo se ovdje radi o tome da se ovi
raniji nositelji stanarskog prava u stanovima u privatnom
vlasništvu u dobroj vjeri i bez ikakve svoje krivnje, odgovornosti se
našli u poziciji da im je i bliska prošlost a i sadašnjost, a tek
budućnost ozbiljno ugrožena i dovedena u pitanje. Ne može
se preciznije rečeno ne smije se, ne bi se smjelo da ovaj
zakon prijedlog ovoga zakona bude generator novih nepravdi
(...)". --------------- P.S.
(ZASTUPNIČKI DOM SABORA) 22.IV.1998.
FONOGRAM: 178/1/RC' --- ZD ----- [NAPOMENA B.S.: OVO JE BILO 1998., A SADA JE 2018.!!!] DR.
NEDJELJKO MIHANOVIĆ (HDZ): "Ja
bih ovdje iznio (…) jednu kategoriju naših
građana koji su po zakonu o najmu stanova potpuno obespravljeni. Tu govori se
da ima oko 12, 13 tisuća slučajeva u Hrvatskoj (…) To
su građani koji su dobivali stanove, (...) kakav je dobio stan, da li je bio nacionaliziran
(…) ili je bio u (privatnom)
vlasništvu, nije mogao birati. A kroz 45 godina ti su građani uredno
plaćali u stambeni fond (...). Oni nemaju pravo na otkup stanova (…) oni
čak ne mogu niti (…)
sklopiti ugovor o najmu; ne, takvi vlasnici niti to ne prihvaćaju, onda
to ide preko suda (....) onda jer su moćniji
iscrpljuju financijski, sudske takse su tako visoke da neki ne mogu izdržati
(...) I više, što u toj kategoriji tih vlasnika stanova jedan dobar dio
su prekupci; dakle ne izvorni vlasnici stanova koji su gradili te stanove, nego
koji su te stanove kupili prije 40, 50 _ kad su se mogli kupovati stanovi, i ti
prekupci su još najgori. (...) Prema tome vidite, mislim da bi trebali svi
ovdje zastupnici (…) da razmisle o toj
kategoriji stanara, i da se dopusti, (...) svima otkup stanova.
A država je zato tu da vlasnicima stana na ovaj ili na onaj način nadoknadi. Ovim prekupcima, to
je posebna i najteža
kategorija, najkriminalnija kategorija, ti prekupci koji sada sudski istjeruju
te građane, stare, koji
su 45 godina, sada već i 50, u tim stanovima;" [–a sada su (neki) već i preko 70 ili 80 godina (=PRIMJEDBA
B.S. 2018.).] --------------- ZAKLJUČAK:
(1) Ispravno je
to da se, po odluci Ustavnog suda RH od 30.1.2018., ne mogu ukinuti prava koja
su stečena u dobroj vjeri i koja traju par desetaka godina. (2) To mora
vrijediti i za stanarska prava u tzv. privatnim neuseljivim (i drugim)
stanovima, koja su stečena u dobroj vjeri prije 1974. god., a u mnogim
slučajevima prije 1960. god. Ta stanarska prava NISU PRESTALA protuustavnom
odredbom Zakona o najmu stanova (ZNS) iz 1996., nego traju i danas i zauvijek
(jer, jasno, Ustav je uvijek bio i ostao jači od Zakona o najmu). Stanarsko
pravo se ne može ukinuti (na pr. Zakonom o najmu), jer je to imovina i
vlasništvo stanara, koje je zaštićeno Ustavom RH, i stečeno pravo, koje je
također zaštićeno Ustavom RH. (3) Prijedlog MGIPU-a za izmjene ZNS-a je
nastavak zločina koji se vrši od prije 1996. godine, i dalje, sve do danas, ali
NE ZNAMO tko je kriv za taj zločin, iako su počinitelji svima poznati. [Presude Europskog suda za ljudska prava (ESLjP), bilo u
slučaju "Statileo" ili dr., su potpuno nevažne, jer za Hrvatsku je
Europska konvencija o ljudskim pravima NEPOSTOJEĆI ugovor,
jer nitko nije bio ni mogao biti ovlašten 1997. godine potpisati ni
ratificirati takav protuustavan međunarodni ugovor, kojim bi se umanjio
suverenitet Republike Hrvatske obvezom izvršavanja svake, pa i protuustavne,
konačne presude ESLjP-a].- (Napomena: Ugovor sklopljen bez ovlaštenja je
nepostojeći ugovor). --------- AKO
NETKO SMATRA DA JE NEKA GORE NAVEDENA TVRDNJA POGREŠNA, MOLIMO DA TO KAŽE,
OBJASNI I DOKAŽE. ------------ Branko
Sorić, dr. med. (i drugi nositelji stanarskog prava)
Vlaška 84
, 10000 Zagreb E-mail: branko.soric@zg.t-com.hr
ili: soricbranko@gmail.com ------------ |