|
|
 |
(Kratica
"VRH ZLA" može značiti, na pr., "velika 'radost' Hrvata zbog lukavosti autokrata", ili nešto drugo.)
-------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------
Izjave političara,
stručnjaka i drugih o našim stanarskim pravima:
https://soric-b.tripod.com/sp/id8.html https://soric-b.tripod.com/hho/
-------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------
Str. 1
POGREŠAN RAD USTAVNOG SUDA RH I
EUROPSKOG
SUDA ZA LJUDSKA PRAVA
.
Dolje
su navedene činjenice, koje već godinama iznose članovi Saveza udruga stanara Hrvatske (SUSH) i drugi nositelji
stanarskog prava, a koje se mogu provjeriti u Narodnim novinama). Iz tih činjenica proizlazi
zaključak o protupravnom radu Ustavnog suda Republike Hrvatske. Na drugom mjestu (vidi dolje*) iznesene su činjenice o neispravnom, protupravnom radu Europskog suda za ljudska prava (u odnosu na nositelje
stanarskog prava u tzv. "privatnim neuseljivim", a i nekim drugim, stanovima).
________________
* https://soric-b.tripod.com/dokumenti/id16.html
https://soric-b.tripod.com/dokumenti/
https://soric-b.tripod.com/dokumenti/id11.html
[Napomena: Odluke Europskog suda za ljudska prava su pogrešne, ali su irelevantne,
kako u slučaju Sorić, tako i u slučaju Strunjak i dr. Naime, u
slučaju Strunjak taj Sud je izvukao zaključak da nije povrijeđeno pravo na dom, ali to uopće ne znači
da bi se smjelo na bilo koji način povrijediti ili umanjiti stečeno stanarsko pravo (koje je ne samo pravo na dom,
nego je i trajna, zauvijek stečena imovina, vrijedna oko 90 posto tržišne cijene stana, itd.).
O slučaju Sorić vidi, osim toga, i dolje:
3., NAPOMENE (#1) i (#2). O slučaju Strunjak vidi još na str. 5.]
__________________
.
PROTUPRAVNI RAD USTAVNOG SUDA
REPUBLIKE HRVATSKE
Kratki pregled:
Ustavni
sud je 1998. godine (POGREŠNO) odobrio ukidanje (prestanak) stanarskih prava u tzv. "privatnim neuseljivim" stanovima
(po Zakonu o najmu stanova iz 1996.), navodeći da su stanarska prava bila stečena na privatnim stanovima PROTIVNO NOVOM USTAVU RH (iz 1990. god.). Tek slijedeće 1999. godine
Ustavni sud je rekao SUPROTNO te je odbio povrat nacionaliziranih stanova izvornim vlasnicima, t.j. tada je (ISPRAVNO) rekao,
da se USTAV RH NE ODNOSI I NE PRIMJENJUJE na pravne odnose koji
su nastali prije 1990. godine t.j. prije stupanja tog Ustava na snagu. Očito,
Ustavni sud je tada (1999.) bio dužan ispraviti svoju gore spomenutu pogrešku iz 1998. godine, kada je pogrešno
primijenio taj Ustav RH na pravne odnose (t.j. stanarska prava) koji su nastali prije 1990. godine, ali USTAVNI SUD JE PREŠUTIO TU SVOJU POGREŠKU
I NIJE JU ISPRAVIO!!! Teško bi se moglo povjerovati, da to nije učinjeno namjerno! Ta namjera Ustavnog suda RH, da radi protupravno, postala je još očitija,
kad je taj Sud 2005. godine PONOVNO prešutio svoju pogrešku iz 1998. godine, te ju ni tada nije ispravio! (Ako bi se pretpostavilo da ustavni suci 1998. godine nisu još bili svjesni svoje
pogreške, očito je da su bili potpuno svjesni nakon 1999. godine, pa prema tome i 2005. godine!).
-------------
Opširnije:
Ne može biti nikakve sumnje, i sa time će se sasvim sigurno složiti
svaki POŠTENI građanin i svaki POŠTENI pravni stručnjak, da nitko ne smije biti protupravno oštećen
na bilo koji način, pa ni pogrešnim zakonskim odredbama ili pogrešnim odlukama bilo kojih sudova. U slučaju da zakonodavci nekakvom greškom donesu protupravnu i štetnu zakonsku odredbu, ili
da bilo koji sud greškom (zabunom ili namjerno) donese protupravnu i štetnu odluku, ne može biti nikakve sumnje
u to, da se ta pogreška mora ISPRAVITI i uspostaviti prethodno ispravno stanje. (Zar
će, na pr., itko normalan reći, da osoba, koja je pogrešno osuđena na doživotni zatvor od najvišeg
suda, treba ostati u zatvoru, iako postoje očiti i sigurni dokazi o njenoj nevinosti?!)
(Zasebno
bi se moglo razmatrati pitanje krivnje onih osoba, koje bi namjerno donijele pogrešnu odredbu ili odluku, te pitanje
zlouporabe položaja ili ovlasti, zastare, imuniteta, i dr. O tome bi se
možda moglo diskutirati).
[NAPOMENA: Kad bi mene netko pitao, kako bi trebalo kazniti krivce (kad budu utvrđeni), ja
bih rekao: nekoliko desetaka godina zatvora svakom takvom pojedincu, te oduzimanje cijele njihove imovine, kao i imovine
koju će netko od njih naslijediti.]
Na drugom mjestu su spomenute neke pogrešne odluke Europskog suda za ljudska
prava, i navedeni su dokazi, čiju istinitost može svatko uvijek provjeriti.
(Vidi na pr.: https://soric-b.tripod.com/dokumenti/id16.html ; https://soric-b.tripod.com/dokumenti/ i dr.).
Ovdje
će biti (ponovno) iznesene činjenice, koje također svatko može provjeriti u Narodnim novinama, iz
kojih se jasno vidi, da je USTAVNI SUD
RH DONIO NEKE ODLUKE KOJE SU SIGURNO POGREŠNE, a bilo bi teško
povjerovati da to nije učinjeno namjerno. BEZUVJETNO JE POTREBNO DA TE POGREŠKE BUDU ISPRAVLJENE, bilo na taj način da ih ispravi sam
Ustavni sud, ili da se one isprave izmjenom zakona (a pitanje krivnje sudaca prepuštamo nadležnima).
-------------
U pravu vrijedi pravilo, da se pravne
norme (zakoni, propisi, Ustav....) ne primjenjuju i ne vrijede unatrag, osim (iznimno) ako je to u samoj normi izričito
navedeno. U Ustavu RH (koji je stupio na snagu 1990. god.) nije navedeno da bi se on primjenjivao unatrag (t.j. da bi se,
na pr., štitila ona vlasnička prava izvornog vlasnika stana, koja je on po zakonu izgubio prije 1990. godine).
To je TAKOĐER REKAO I SAM USTAVNI SUD RH 1999. godine (vidi dolje!).
Dakle, potpuno je jasno i neupitno, da se Ustav RH, od trenutka kad je donesen (1990. god.),
NE ODNOSI na ta vlasnička (imovinska) prava koja su izvorni vlasnici izgubili PRIJE 1990. god., a koja
su zauvijek dobili nositelji stanarskog prava (a tu spada vječno i isključivo pravo posjeda stana itd.).
(Zbog
toga nije ukinuta nacionalizacija stanova, niti su ti stanari pretvoreni u najmoprimce. Kad bi se mogao primijeniti Ustav
RH, bila bi poništena nacionalizacija i otkup tih stanova od strane stanara). Isto tako ne mogu se ukinuti ni umanjiti
legalno stečena prava nositelja stanarskog prava u drugim stanovima, na pr. u tzv. "privatnim neuseljivim" stanovima,
koja prava su izvorni vlasnici također izgubili davno prije 1990. godine.
Prema tome,
jasno je i nema sumnje, da je Ustavni sud 1998. godine POGREŠNO primijenio Ustav RH na naša stanarska prava
(npr. u tzv. privatnim neuseljivim stanovima). Dakle, budući da smo mi OŠTEĆENI BEZ
IKAKVA RAZLOGA i POTPUNO PROTUPRAVNO, to se MORA ISPRAVITI !
-------------
Slijede citati iz odluka Ustavnog suda (uz napomene B.S.):
-------------
1. (1998. god.)
-------------
Odluka i Rješenje
Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-I-762/1996, U-I-763/1996, U-I-795/1996....
- Narodne novine br.: 48 / 06.04.1998.
Obrazloženje: I. 4. "(......)
Pri uređivanju odnosa u oblasti stanovanja radi njihovog usklađivanja s Ustavom, zakonodavac je (......) institut
stanarskog prava zamijenio klasičnim institutom građanskog prava: najam....".
II. 2. (......) III. 2 "(......) Prijedlozi nisu osnovani.
(......) Točno je da su nositelji stanarskog prava na stanovima u vlasništvu građana imali prava i dužnosti
nositelja stanarskog prava na stanovima u društvenom vlasništvu (......) ali (......) je to pravo postojalo na stanovima koji su bili u vlasništvu građana.
To vlasništvo na stanu (......) je zaštićeno odredbom
članka 48. stavka 1. Ustava, prema kojoj se jamči pravo vlasništva."
---
NAPOMENE B.S.: Ustavni sud je time (pogrešno) odobrio ukinuće (prestanak) stanarskih
prava na tzv. "privatnim neuseljivim" stanovima, rekavši da su ta stanarska prava stečena suprotno Ustavu RH iz
1990. godine, t.j. pogrešno je primijenio Ustav RH na pravne odnose koji su nastali prije stupanja na snagu tog
Ustava. (Usporedi to sa slijedećom odlukom istog Suda iz 1999. godine!)
-------------
2. (1999. god.)
-------------
Odluka i Rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-I-673/1996 i dr. od 21. travnja 1999. - Narodne
novine br.: 39 / 23.04.1999.
Obrazloženje
- III. 1/5. "Ustav Republike Hrvatske donijet je 22. prosinca
1990. i on se primjenjuje SAMO na pravne odnose koji su nastali NAKON njegovog donošenja i stupanja na snagu.
Nema sumnje da su pravni akti bivše SFR Jugoslavije i SR Hrvatske o oduzimanju imovine suprotni temeljnim načelima
i pravilima o zaštiti ljudskih prava navedenih u Ustavu, ali se on na njih niti
NE ODNOSI. (......)".
---
NAPOMENE B.S.:
Ustavni sud je (suprotno svojoj odluci iz 1998. god.) time naknadno priznao (1999. god.) da je potpuno nevažno
jesu li stanarska prava u "privatnim neuseljivim" stanovima stečena suprotno Ustavu RH iz 1990. godine, jer se taj Ustav
na njih NE ODNOSI (budući da su stečena prije 1990. godine, isto kao i u "nacionaliziranim"
stanovima). Ako bismo pretpostavili, da suci Ustavnog suda 1998. godine nisu bili svjesni svoje pogrešne primjene
Ustava RH na stanarska prava, oni su, očito, toga postali
svjesni 1999. godine (kao što se vidi iz te njihove odluke broj U-I-673/1996 i dr. od 21.
travnja 1999.), pa je odatle jasno, da su oni namjerno postupili protupravno, t.j. 1999. godine oni NISU HTJELI
ispraviti svoju pogrešku, učinjenu 1998. godine, nadajući se (vjerojatno), da opljačkani nositelji stanarskog prava neće pročitati ni saznati što piše u spomenutoj
novijoj odluci istog Suda iz 1999. godine!
-------------
3.
(2005. god.)
-------------
A) Rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske
broj: U-I-993/23 i dr. od 9. veljače 2005., Narodne novine br.: 32 / 09.03.2005.
Obrazloženje: "(......) Prijedlozi
nisu osnovani (......) 4. (......) Rješenjem broj: U-I-762/1996 i dr. od 31. ožujka 1998., objavljenim u »Narodnim
novinama«, broj 48/98., te rješenjem broj: U-I-339/1998 od 20. svibnja 1998., nije prihvaćen prijedlog za ocjenu
suglasnosti osporenih odredaba Zakona s navedenim člancima Ustava. (......) Od donošenja navedenih rješenja
do odlučivanja o prijedlozima koji su predmet ovoga ustavnosudskog postupka, međutim, Ustavni sud nije u pogledu osporenih odredaba Zakona utvrdio
nove okolnosti koje bi dovele do promjene njegova pravnog stajališta izraženog u navedenim rješenjima...
(......) Članak 2. Aneksa G Ugovora nije mjerodavan u konkretnom
slučaju. Odredba članka 2. stavka 2. Aneksa G Ugovora, na koju se podnositelji osobito pozivaju, obvezuje države
sljednice da sve ugovore sklopljene od strane građana ili drugih pravnih osoba SFRJ do 31. prosinca 1990., uključujući
one sklopljene s javnim poduzećima, poštuju bez diskriminacije. Ta obveza, međutim, nikako ne pretpostavlja
i obvezu država sljednica da zadrže u nacionalnom zakonodavstvu pravne institute socijalističkog uređenja
bivše SFRJ koji su suprotni temeljnim jamstvima sloboda i prava čovjeka
i građanina zajamčenim Ustavom Republike Hrvatske, među
koje institute pripada i stanarsko pravo, uključujući i ugovore na temelju kojih se ono stjecalo.
---
NAPOMENE B.S.: Ustavni sud je prešutio novu okolnost, koja je nastala upravo time, što
je sam Ustavni sud 1999. godine izmijenio ono, što je pogrešno tvrdio 1998. godine. Dakle, ne samo da suci
Ustavnog suda nisu htjeli 1999. godine ispraviti svoju pogrešku, učinjenu 1998. god., nego su i 2005.
godine ponovno (očito svjesno) pogrešno primijenili Ustav RH iz 1990. godine na pravne
odnose koji su nastali ranije, te su napisali da su ugovori o stanarskim pravima suprotni tom Ustavu, i da zato tobože
Aneks G "nije mjerodavan", znajući da opljačkani nositelji stanarskog prava do tada (t.j. do 2005. god.)
još uvijek nisu saznali, što piše u odluci istog Suda iz 1999. godine, i nadajući se da to neće ni
saznati! (I doista, nositelji stanarskog prava su to saznali tek oko 2009. godine, i to manje-više slučajno).
- [Ako se stanarsko pravo ne mora zadržati u zakonima RH, ipak se moraju poštivati i ne smiju se umanjiti prava
stečena tim ugovorima prije 1990. godine (jer se Ustav RH na njih ne odnosi)! Očito, u tom smislu je Aneks
G mjerodavan.]
U istom rješenju piše i ovo:
"Ustavni sud napominje da je osporene odredbe Zakona u odnosu na eventualnu povredu
prava na poštivanje privatnog i obiteljskog života, čije je jamstvo sadržano u članku 8. Konvencije
za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (»Narodne novine – Međunarodni ugovori«, broj 18/97., 6/99.
– pročišćeni tekst, 9/99. – ispravak, 14/02.; u daljnjem tekstu: Europska konvencija), već ispitao Europski sud za ljudska prava u Strasbourgu (u daljnjem tekstu:
Europski sud) u Odluci o dopuštenosti zahtjeva broj 43447/98.
od 16. ožujka 2000., kojom je kao očito neutemeljen utvrđen nedopuštenim zahtjev B. S. iz Z. U toj je
Odluci Europski sud utvrdio sljedeće:
»Sud
primjećuje da su stanovi u kojima podnositelji zahtjeva žive i na kojima su imali stanarsko pravo uvijek bili u
privatnom vlasništvu, a podnositelj zahtjeva ne osporava tu činjenicu. (...) Sud podsjeća da prava zajamčena
na temelju članka 8. Konvencije ne obuhvaćaju pravo kupiti određenu imovinu, i to dom, nego da članak
8. samo štiti pravo osobe na poštivanje njezinoga sadašnjeg doma. (...) Sud međutim primjećuje da
je, prema pobijanom Zakonu, zaštita osoba u položaju podnositelja
zahtjeva prilično široka. (...) Stoga nema nikakve naznake da je dotičnim Zakonom per se povrijeđeno
poštivanje doma i obiteljskog života osobe
u položaju podnositelja zahtjeva. (...)«."
---
NAPOMENE B.S.:
(#1) Europski sud za ljudska
prava i Ustavni sud prešutjeli su, da se je B. S. iz Z. (t.j. Branko Sorić iz
Zagreba) žalio i zbog kršenja ljudskog prava na imovinu, u koju spada stanarsko pravo, koje zauvijek pripada
njemu i njegovoj obitelji (t.j. supruzi Mariji Sorić i njihovom sinu Nevenu Soriću) voljom izvorne vlasnice stana
pok. Zore Rebula, t.j. potpuno u skladu sa svim propisima, ne samo iz vremena SFRJ, nego i u skladu sa Ustavom Republike Hrvatske
iz 1990. godine. (Treba dodati i to, da je i sama navodna zaštita prava
na dom tzv. "zaštićenih najmoprimaca" strahovito umanjena i ograničena, za razliku od vječnih prava nositelja
stanarskog prava, kao i njegove obitelji i potomaka).
-------------
B)
Rješenje Ustavnog suda Republike
Hrvatske broj: U-I-3254/2004 i dr. od 9. veljače 2005. Narodne novine br.: 32 / 09.03.2005.
Obrazloženje: "(......) Prijedlozi nisu osnovani. 4. Ustavni sud već je ocjenjivao suglasnost
osporene odredbe (......) Ustavni
sud nije u pogledu osporene odredbe Zakona utvrdio nove okolnosti... (......) Članak
2. Aneksa G Ugovora nije mjerodavan u konkretnom slučaju. Odredba članka 2. stavka 2. Aneksa G Ugovora, na koju
se podnositelji osobito pozivaju, obvezuje države sljednice da sve ugovore sklopljene od strane građana ili drugih
pravnih osoba SFRJ do 31. prosinca 1990., uključujući one sklopljene s javnim poduzećima, poštuju
bez diskriminacije. Ta obveza, međutim, nikako ne pretpostavlja i obvezu država sljednica da zadrže u nacionalnom
zakonodavstvu.... (......)
Ustavni sud u tom smislu podsjeća da je Europski sud za ljudska prava u Odluci o dopuštenosti zahtjeva broj 43447/98. od 16. ožujka
2000., kojom je kao očito neutemeljen odbačen zahtjev B. S. iz Z, iznio svoje stajalište o suglasnosti
osporene odredbe Zakona s člankom 14. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (»Narodne novine
– Međunarodni ugovori«, broj 18/97., 6/99. – pročišćeni tekst, 9/99. – ispravak, 14/02.)
kojom se propisuje zabrana diskriminacije po bilo kojoj osnovi, a koje se stajalište odnosi na različit pravni položaj
osoba koje su imale stanarsko pravo na stanovima u vlasništvu građana i onih koje su imale stanarsko pravo na stanovima
u društvenom vlasništvu. Ustavni sud napominje da su stajališta Europskog suda za ljudska prava u cijelosti
sukladna pravnim stajalištima Ustavnog suda izraženim u rješenju, broj: U-I-762/1996 i dr. od 31. ožujka
1998. godine. U obrazloženju navedene odluke Europskog suda za
ljudska prava istaknuto je sljedeće:
»Sud primjećuje da je podnositelj
zahtjeva uvijek bio u položaju značajno različitom od položaja osoba čije je pravo na
kupnju stana na kojemu su prije imali stanarsko pravo priznato Zakonom o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo.
Dok su te osobe bile nositelji stanarskog prava na stanovima u društvenom
vlasništvu (bez obzira jesu li ti stanovi uvijek bili u društvenom vlasništvu ili su aktima eksproprijacije,
nacionalizacije, konfiskacije ili sličnim aktima pretvoreni iz privatnog u društveno vlasništvo), podnositelj zahtjeva je ab initio bio najmoprimac (!!!) stana u privatnom vlasništvu
(...)."(!!!)
---
NAPOMENE B.S.: (#2) To, što je napisano, potpuno je neistinito!
Europski sud za ljudska prava (ECHR) uopće nije utvrdio
to što navodi Ustavni sud, nego je taj Europski sud samo neistinito (pogrešno) citirao ono što je B. S. iz Z. (t.j. Branko Sorić iz Zagreba) naveo u svom zahtjevu, ali time (ni bilo čime, ni
ranije) nije nikad dovedena u pitanje činjenica, koja je uvijek bila i ostala neosporna i neupitna, da je Branko Sorić
zaista imao stanarsko pravo, isto kao i njegova majka Nevenka Sorić. Naime,
Europski sud (ECHR) nije odlučivao o POSTOJANJU stanarskog prava, niti je to razmatrao, niti je mogao to razmatrati
ili o tome odlučivati, budući da to nije nikada nitko osporavao, niti pred domaćim sudovima, niti na bilo koji
način. Europski sud može razmatrati samo ona pitanja, o kojima su prethodno
odlučivali domaći sudovi te su iscrpljena sva domaća pravna sredstva, a u ovom slučaju nikakav postupak
pred domaćim sudovima nije bio vođen, i nije se uopće nikada radilo o pitanju postojanja stanarskog prava Branka
Sorića i njegove majke, nego se radilo o žalbi na odredbu ZAKONA o najmu stanova, po kojoj "PRESTAJU" stanarska
prava.
Čak kad bi sam Branko Sorić zaista pogrešno (zabunom) napisao da njegova majka i on "nisu" bili nositelji
stanarskog prava, pa kad bi Europski sud to citirao, tada bi moglo biti ispravno odbacivanje zahtjeva kao "nedopuštenog",
ali ni u tom slučaju spomenuta pogreška ne bi izmijenila istinitu činjenicu o postojanju njihovog stanarskog
prava.
Kao što je gore rečeno, Europski sud za ljudska
prava i Ustavni sud prešutjeli su glavne stvari, t.j. ne samo to da se je Branko
Sorić žalio i zbog kršenja ljudskog prava na imovinu t.j. stanarskog
prava, nego i to, da to stanarsko pravo zauvijek pripada njemu i njegovoj obitelji (t.j. supruzi Mariji Sorić i njihovom
sinu Nevenu Soriću) voljom izvorne vlasnice stana pok. Zore Rebula, t.j. potpuno u skladu sa svim propisima, ne samo
iz vremena SFRJ, nego i u skladu sa Ustavom Republike Hrvatske iz 1990. godine. (Vidi stranice 2, 3, 4 !)
SVE, ŠTO JE POGREŠNO I NEISTINITO U ODLUKAMA USTAVNOG SUDA RH I EUROPSKOG SUDA ZA LJUDSKA PRAVA (KAO ŠTO JE GORE OBJAŠNJENO), MORA SE ISPRAVITI, JER SE TIME
POTPUNO NEOPRAVDANO I PROTUPRAVNO KRŠE ZAJAMČENA PRAVA NOSITELJA STANARSKOG PRAVA I
NJIHOVIH OBITELJI TE IM SE
NANOSI OGROMNA ŠTETA!
-------------
10. VI. 2011.
dr. med. Branko Sorić
(i drugi nositelji stanarskog prava)
E-mail: branko.soric
(at) zg.t-com.hr
-------------
(Vidi i: "STANARSKO PRAVO JE IMOVINSKO PRAVO" - "klikni" tu!)
|
|
|
|
|
|
|
|
