KB |
|||||
ŠTO JE "OPRAVDAN RAZLOG"? I. Ukratko: Za vrijeme rata (1991.-95.)
umirovljenica gđa Kristina Blečić, i druge osobe, boravile su kroz neko vrijeme (duže od šest mjeseci)
izvan Hrvatske, da bi se sačuvale od ratne opasnosti. Jesu li za to imale opravdan razlog? Jesu, jer im je prijetila
opasnost od granatiranja gradova i dr., koja je, doduše, prijetila i drugima, ali drugi nisu mogli otići iz raznih
razloga (na pr. morali su raditi, nisu imali rodbinu i u inozemstvu...), dok su umirovljenici i djeca smjeli otići, jer
im nitko to nije zabranio, jer njihova pomoć nije nikome bila potrebna, i jer opasnost za druge ne bi bila manja da su
oni ostali u Hrvatskoj. Budući da gđa
Blečić nije bila u svom stanu duže od šest mjeseci, oduzeto joj je stanarsko pravo, što je učinjeno
protuzakonito, jer je ona imala opravdan razlog za taj izostanak iz svog stana. Naime, po Zakonu o stambenim odnosima (koji
je vrijedio u SFRJ i u Republici Hrvatskoj dio 1996. god.) stanarsko pravo nije mogla izgubiti osoba, koja je iz OPRAVDANOG
RAZLOGA bila izvan svog stana kroz više od šest mjeseci. Ali, sudovi u Hrvatskoj, od općinskog do Vrhovnog
i Ustavnog (osim Županijskog suda u Zadru, koji je jedini ispravno i razumno zaključivao), pogrešno su tvrdili
da gđa Blečić nije imala opravdan razlog, jer da ratna opasnost sama po sebi "nije opravdan razlog"(!), te
da su opasnosti i uvjeti života "bili jednaki" i za sve ostale stanovnike Zadra(!). Na isti pogrešni način
zaključivao je i Europski sud za ljudska prava! Da gđa Blečić
nije bila izvan svog stana dulje od šest mjeseci, njoj ne bi bilo oduzeto stanarsko pravo. (Dakle, to je bio jedini razlog,
bez obzira na sve ostalo što je napisano u presudama). Da je neki umirovljenik zaključao svoj vlastiti stan (u svom
vlasništvu) i otišao na par godina izvan Hrvatske kako bi izbjegao ratnu opasnost, ili da je neko dijete iz istog
razloga bilo privremeno smješteno na sigurnije mjesto izvan Hrvatske, to bi se smatralo normalnim i nikome ne bi palo
na pamet reći da za to nije postojao opravdan razlog. ZAKLJUČAK: Hrvatski sudovi i Europski sud za ljudska prava načinili su vrlo tešku pogrešku
čime je prouzročena vrlo velika šteta, i to se MORA ispraviti! - NAKNADNA NAPOMENA: Do danas (12. VII. 2016.) nitko mi nije rekao
da se ne slaže s takvim zaključkom (a zatražio sam mišljenje od mnogih pravnika, odvjetnika, profesora pravnih
fakulteta.... i drugih). Potpuno je neshvatljivo
i nedopustivo da se takva sudska pogreške ne ispravlja! Neshvatljivo je
da ikoji pravni stručnjak, koji je saznao što se dogodilo, na to ne reagira! Svaki takav stručnjak MORA (dužan
je) reagirati i tražiti da Sud ISPRAVI svoju pogrešku!!! Svatko to mora tražiti tako dugo, dok se pogreška
ne ispravi! Druga stvar bi bila kad
bi, recimo, mnogi proizvođači cipela (ili neke druge robe) prodavali neispravne cipele i time oštetili kupce,
pa kad bi netko tražio da se apsolutno sve takve prevare moraju otkriti i kazniti. Možda bi moglo biti prihvatljivo
kažnjavanje, recimo, devedeset i devet posto takvih krivaca. Ali, takvo razmišljanje nipošto ne može vrijediti
za pogreške sudova! Premda je jasno da i sudovi i suci mogu pogriješiti kao i svatko drugi, ipak se apsolutno
SVAKA OČITA, DOKAZANA, TEŠKA
sudska pogreška bezuvjetno MORA ispraviti! Zar bi itko pristao na to, da zbog sudske pogreške ostane bez skoro cijele svoje
imovine, ili da bude, iako je nevin, osuđen na nekoliko godina zatvora, ili nešto slično?! Neispravljanje makar i jedne jedine takve sudske pogreške apsolutno je NEDOPUSTIVO! - (Više o potrebi ispravka - "klikni" ovdje!) ------------------ II. Detaljnije: ŠTO JE "KRAJNJA NUŽDA"? Nakon 1991. godine nekim građanima RH, među njima i nekim umirovljenicima, oduzeto je stanarsko pravo, jer su, za vrijeme ratne opasnosti, bili izvan stana dulje od šest mjeseci (t.j. nisu postupili u skladu sa Zakonom o stambenim odnosima, koji je bio na snazi do 1996.). Prema izvješću o radu Pučkog pravobranitelja za 2004. godinu, Vrhovni sud RH, kao i neki niži sudovi, to su obrazložili na taj način, da "ratna zbivanja sama po sebi, bez konkretnih razloga za nemogućnost korištenja stana, ne predstavljaju opravdan razlog nekorištenja stana", odnosno da životni uvjeti i ratna opasnost, ako su jednaki za sve stanovnike u nekom mjestu (gradu), nisu opravdan razlog za nekorištenje stana. Takvo (pogrešno) shvaćanje prihvaćeno je i u prvostupanjskoj presudi Europskog suda za ljudska prava (ECHR) u poznatom slučaju Kristine Blečić (zahtjev br. 59532/00).
ŠTO
JE "OPRAVDAN RAZLOG"? To se
pitanje može postaviti kad se radi o bilo kojem slučaju kršenja zakona, na pr.: (1) u slučaju kršenja
Kaznenog zakona, ili (2) u slučaju kršenja Zakona o stambenim odnosima. (Ad
1) Prema članku 5. Ustava RH,
svatko je dužan držati se Ustava i zakona. Kaznenim zakonom određena
su kaznena djela t.j. slučajevi u kojima kršenje te ustavne dužnosti (odnosno kršenje zakona) dovodi do
posljedica za počinitelja, a određene su i te posljedice (t.j. kazne), ali tih posljedica nema u slučaju
da je postojao opravdan razlog, kao što je na pr. krajnja nužda. O krajnjoj nuždi govori
se u članku 30. Kaznenog zakona (iz 1997.), gdje piše: "(1) Nema kaznenog djela kad je počinitelj počinio
takvo djelo radi toga da od sebe ili drugoga otkloni istodobnu ili izravno predstojeću neskrivljenu opasnost koja se na drugi način nije mogla otkloniti, a pri tom je učinjeno zlo manje od onoga
koje je prijetilo. (......) (4) Nema krajnje nužde ako je počinitelj bio dužan izložiti se opasnosti". (Ad 2) Po Zakonu
o stambenim odnosima iz 1974. (čl. 93.) stanarsko pravo se moglo izgubiti ako se je stan prestao koristiti neprekidno
dulje od šest mjeseci. Drugim riječima, nositelj stanarskog prava, ako je želio trajno zadržati to pravo,
imao je dužnost (obvezu) koristiti taj stan, a u slučaju da je bez opravdanog razloga prekršio tu zakonsku
obvezu, bila je zakonom određena posljedica t.j. gubitak stanarskog prava, ali je ta posljedica bila isključena
u slučaju da se stan prestao koristiti zbog liječenja, odsluženja vojnog roka, "ili iz drugih opravdanih
razloga". Potrebno
je najprije odgovoriti na pitanje: Koji su ti drugi opravdani razlozi? Iz
gore navedenoga jasno je slijedeće: Opravdan razlog je onaj razlog, koji prekršitelja zakonske obveze oslobađa
od posljedica određenih zakonom. Budući da je krajnja nužda opravdan razlog čak i za vršenje
najtežih kaznenih djela, ne može biti nikakve sumnje, da krajnja nužda mora također biti opravdan razlog
u slučaju bezazlene, neškodljive odsutnosti iz stana kroz duže od šest mjeseci. Kao što krajnja nužda
oslobađa od zakonske posljedice (t.j. od kazne) čak i počinitelje teških kaznenih djela, tako isto mora
osloboditi od zakonske posljedice (t.j. od gubitka stanarskog prava) i onu osobu, koja je iz krajnje nužde prekršila
zakonsku obvezu korištenja stana (čime nije nikoga oštetila). Drugo
pitanje, na koje također trebamo odgovoriti, jest ovo: Je li doista postojala
krajnja nužda u slučaju da, na pr., neka umirovljena (ili druga) osoba u nekom gradu nije koristila stan kroz više
od šest mjeseci kako bi izbjegla opasnost koja je prijetila, budući da je taj grad bio često bombardiran, granatiran,
ili sl., a nije postojala nikakva naredba ni zabrana napuštanja toga grada, niti je ikome trebala pomoć te osobe? Pogledajmo
jesu li u tom slučaju ispunjeni svi uvjeti za postojanje krajnje nužde: --- Je li ta
umirovljena (ili druga) osoba izbjegla i bila izvan stana zato, da bi od sebe otklonila neku neskrivljenu opasnost? Odgovor: Da, jer je time izbjegla
ratnu opasnost, koju ona nije skrivila. --- Je li
ta opasnost bila istodobna
ili izravno predstojeća? Odgovor: da, jer je taj grad bio povremeno ili često granatiran kroz
više od šest mjeseci. (Vidi opširnije dolje u NADOPUNI!). --- Je li se ta opasnost mogla otkloniti na drugi način? Odgovor: Ne, jer niti ta umirovljena osoba, a niti itko drugi u tom mjestu, nije mogao otkloniti
tu opasnost (od bombardiranja, granatiranja, ili sl.), ako je ostao u tom mjestu. --- Je li učinjeno zlo manje od onoga koje je prijetilo? Odgovor: Jasno da je manje, jer uopće nije učinjeno nikakvo zlo (jer nitko nije trpio
nikakve štetne posljedice zbog odlaska i odsutnosti tog umirovljenika, čija pomoć nije nikome bila potrebna,
niti je bio dužan ostati, niti je to itko od njega tražio, itd.), a prijetilo je veliko zlo t.j. opasnost po život. --- Je li
ta osoba bila dužna
izložiti se opasnosti? Odgovor: Nije, jer to nije nitko od nje tražio, niti je postojala ikakva naredba ili zabrana
napuštanja tog mjesta, itd. -------------------------- [ NADOPUNA: Očito je da zakon razlikuje ZLO (na pr. štetu, povredu, smrt) od OPASNOSTI (t.j. prijetećeg zla, rizika, izloženosti nekom
zlu, šteti, povredi, smrti). Dakle, na pr., "istodobna ili izravno predstojeća opasnost od smrti" znači nešto
sasvim drugo nego "istodobna ili izravno predstojeća smrt". Ako se, na pr.,
neki grad povremeno ili često granatira kroz više mjeseci ili nekoliko godina, onda kroz čitavo to vrijeme
postoji istodobna ili izravno predstojeća opasnost t.j. izloženost povredi ili smrti. Što više (premda
zakon to ne zahtijeva), ta je opasnost povećana u odnosu na "normalnu" opasnost koja postoji za vrijeme mira. Vjerujem
da će se gotovo svatko složiti s time, da je razumno, poželjno i potrebno, da svaka osoba nastoji izbjeći
tu povećanu opasnost t.j. napustiti taj grad, ako nije dužna u njemu biti, ako time ne čini nikakvo zlo, te
ako svojom nazočnošću ne može nikome pomoći]. -------------------------- Iz
svega toga je potpuno jasno, da se razlog za odsutnost te osobe iz tog naselja i iz njenog stana ne može nazvati nikako
drugačije nego KRAJNJOM NUŽDOM, i da je ta krajnja nužda postojala tako dugo dok je trajala ratna opasnost, t.j.
duže od šest mjeseci; a to znači da je ta osoba imala OPRAVDAN RAZLOG za
svoju odsutnost iz stana dužu od šest mjeseci. Prema
tome, pogrešne su tvrdnje sudaca poput one, da "ratna zbivanja sama po sebi, bez konkretnih razloga za nemogućnost
korištenja stana, ne predstavljaju opravdan razlog nekorištenja stana". Naime,
iz takve tvrdnje proizlazi, da ratna zbivanja (kao što je povremeno ili često granatiranje grada ili dr.) uopće
ne predstavljaju opasnost niti povećanu opasnost (t.j. izloženost smrti ili povredi)! Vjerujem da se nitko ne može složiti
sa takvom tvrdnjom! Također
je potpuno jasno, da nema nikakvog pravnog temelja za tvrdnju, kako "nije bilo opravdanog razloga, jer su i svi drugi građani
bili u jednakoj opasnosti"! Kako može bilo tko tvrditi, da u slučaju
jednake opasnosti za sve građane nema opravdanog razloga t.j. krajnje nužde, kad zakoni to ne kažu?! Budući da "jednaka opasnost" ne isključuje opravdanost vršenja teških kaznenog djela
u slučaju krajnje nužde, kako bi mogla isključiti postojanje opravdanog razloga za neškodljivu odsutnost
iz stana?! (Vidi dolje USPOREDBU*)
Zar se u članku 30. Kaznenog zakona traži da opasnost mora biti veća za počinitelja nego za ostale? **) Gdje to piše?! Ako to nigdje
ne piše, zar nisu to IZMISLILE (bilo
namjerno ili zbog svoje nesposobnosti) neke osobe u vlasti (možda u ministarstvima ili sudovima itd.)? Ako je tako, onda te osobe ne bi smjele biti zaposlene ni u zakonodavstvu, ni u izvršnoj vlasti, ni
u sudovima, ni na bilo kakvim drugim odgovornim radnim mjestima! Dr.
med. Branko Sorić ---------------------------------
Iz članka profesora dr. Ivana
Padjena "I stanari su ljudi" (Feral Tribune, Split, 30. IX. 2005., str. 18): "Je
li stanarsko pravo koje je postojalo u Socijalističkoj Republici Hrvatskoj po Zakonu o stambenim odnosima iz 1974. vlasničko
pravo i, shodno tome, zaštićeno Ustavom i Evropskom konvencijom kao ljudsko pravo? (......) Problem je jednostavan,
jer mu je rješenje jednostavno: Stanarsko pravo je, naravno, vlasničko pravo, pa shodno tome uživa kao ljudsko
pravo zaštitu i po Ustavu i po Konvenciji te tu zaštitu treba da pruže i hrvatski sudovi i Evropski sud za
ljudska prava. Shodno tome,
Republika Hrvatska treba svima nekadašnjim nosiocima stanarskog prava, uključivo one koji su to pravo izgubili uslijed
ratnih okolnosti te one koji su to pravo imali na stanovima u privatnom vlasništvu, omogućiti da otkupe pravo vlasništva
na tim stanovima pod uvjetima Zakona o otkupu stanova na kojima postoji stanarsko pravo". ----------------------------------- *) USPOREDBA: Pretpostavimo da teroristi otmu desetak talaca i prijete da će
ih ubiti. Zamislimo da se svi oni nalaze u nekoj zgradi, koja je zakonom zaštićena zbog svoje velike (historijske,
umjetničke ili druge) vrijednosti, a ta vrijednost se može procijeniti na više milijuna eura. Jedan od
tih talaca uspije pobjeći na taj način, što probije zid i sruši dio te zgrade, te time prouzroči
štetu od milijun eura. Drugi taoci su ostali u zgradi, ali nisu ubijeni, nego ih je policija kasnije oslobodila. --- Sad
netko tuži onog taoca, koji je pobjegao, te traži da on bude kažnjen, jer je prekršio zakon (po kojemu
je ta zgrada zaštićena), a opasnost je bila jednaka za sve taoce. Vjerujem da bi svaki sud presudio
da taj talac ne treba biti kažnjen, te da je imao opravdan razlog za ono što je učinio t.j. da
je postojala krajnja nužda za rušenje dijela te zgrade, jer je on time počinio manje zlo od
onoga koje je prijetilo (a prijetila mu je smrt). (Uz to se još može napomenuti, da on nije mogao otkloniti
opasnost za druge, a nije ju ni povećao). Zakon o stambenim odnosima (1974.) Čl. 93.: "Stanaru se može dati otkaz ugovora o korištenju stana kad on i članovi njegovog porodičnog domaćinstva koji zajedno s njim stanuju prestanu koristiti stan neprekidno dulje od šest mjeseci.... (.....) - Otkaz ugovora prema odredbama stava 1. ovog članka ne može se dati osobi koja stan ne korist zbog toga što se nalazi na liječenju ili na odsluženju vojnog roka ili iz drugih opravdanih razloga. (.....)". Napomena: Ako je neka osoba optužena za kazneno djelo, ona se može braniti krajnjom nuždom. U slučaju Kristine Blečić (pred domaćim sudovima i Europskim sudom za ljudska prava) nije se radio o optužbi za neko takvo djelo, nego je samo po sebi jasno da je imala opravdan razlog za izbivanje iz stana jer joj je život bio ugrožen zbog granatiranja Zadra itd. Da je taj razlog bio opravdan vidi se i iz podudaranja s pojmom krajnje nužde, kao što je gore objašnjeno. (Čak i sam nedostatak struje i vode predstavlja zlo, koje ona nije mogla otkloniti na drugi način nego boravkom izvan Zadra, čime ona nije nikome nanijela nikakvo zlo). ---------------------------------- **) U Narodnim novinama br.: 111 / 15.07.2003. nalazi se Zakon o izmjenama i dopunama Kaznenog zakona (ali u gornjem zaključivanju se praktički
ništa ne mijenja).
"Članak
7. Članak 30. mijenja se i glasi: »(1) Nema kaznenog djela kad je počinitelj postupao radi toga
da od sebe ili drugoga otkloni istodobnu
opasnost koja se na drugi način nije mogla otkloniti, a pri tom je učinjeno zlo manje od onoga koje
je prijetilo. (2) Nije kriv počinitelj koji je počinio protupravnu radnju
da bi od sebe ili drugoga otklonio istodobnu neskrivljenu opasnost koja se na drugi način nije mogla otkloniti ako zlo koje je počinjeno
nije bilo nerazmjerno teže od zla koje je prijetilo. (3) Ako je počinitelj u slučaju iz stavka 2. ovoga članka
bio u otklonjivoj zabludi o okolnostima koje isključuju krivnju, kaznit će se za nehaj kad zakon za počinjeno
djelo propisuje kažnjavanje za nehaj. (4) Nema krajnje nužde ako je počinitelj bio dužan izložiti se opasnosti.«" Međutim, taj Zakon o izmjenama i dopunama KZ-a ukinut je u cijelosti Odlukom Ustavnog suda RH br.: U-I-2566/2003, U-I-2892/2003 od 27. studenoga 2003. - Narodne novine br.: 190 /od 03.12.2003. (Vidi dolje: P.S. 26.III.2012.)
(2005. - 2010.)
P.S. 26.III.2012. -
Narodne novine
br.: 125 / 07.11.2011. - Kazneni
zakon (1.I.2013.) Iz novog Kaznenog zakona, koji stupa na snagu 1. siječnja 2013.: "Krajnja nužda - Članak 22. (1) Isključena je protupravnost djela počinjenog
radi toga da se od sebe ili drugoga otkloni istodobna opasnost koja se na drugi način nije mogla otkloniti ako je učinjeno
zlo manje od onoga koje je prijetilo. (2) Nije kriv tko počini protupravnu radnju
da bi od sebe ili drugoga otklonio istodobnu neskrivljenu opasnost koja se na drugi način nije mogla otkloniti ako zlo
koje je počinjeno nije bilo nerazmjerno teže od zla koje je prijetilo i ako nije bio dužan izložiti se
opasnosti. Ako je takva osoba bila dužna izložiti se opasnosti, može se blaže kazniti. (3) Ako je počinitelj bio u otklonjivoj
zabludi o okolnostima iz stavka 2. ovoga članka koje isključuju krivnju, kaznit će se prema pravilima o nehaju
kad zakon za počinjeno djelo propisuje kažnjavanje za nehaj." NAPOMENA: Zaključivanje u slučaju Blečić (kao i u drugim sličnim slučajevima)
ostaje isto. Nije se radilo o kaznenom djelu nego o odsutnosti iz stana; postojala
je istodobna neskrivljena opasnost od smrti, koja se na drugi način nije mogla otkloniti; nije pričinjeno
nikakvo zlo, osoba nije bila dužna izložiti se opasnosti, itd. _ ---------------------------------------------------------------------------------------------- APSURDI
U PRESUDAMA - NEKOMPETENTNOST SUDACA --- 7. X. 2013. Iz gore opisanog slučaja Kristine
Blečić vidi se ili nesposobnost ili zla, protupravna namjera sudaca ili sudova u Hrvatskoj (Općinskog, Vrhovnog
i Ustavnog suda RH), kao i Europskog suda za ljudska prava - dok je Županijski
sud u Zadru jedini donio ispravnu i logičnu presudu u tom slučaju. Evo još jednog primjera katastrofalno
pogrešnog (protupravnog) zaključivanja nekih od spomenutih sudova:
U Rješenju Vrhovnog suda RH broj: Rev 421/02-2
od 27. ožujka 2002. piše: (Napomena B.S.: Radi se o slučaju u
kojemu stanarsko pravo uopće nije postojalo prije 1974. god. U slučajevima
tzv. privatnih neuseljivih stanova stanarsko pravo je postojalo od ranije te se je, jasno, i nakon 1974. god. zauvijek prenosilo na članove obiteljskog
kućanstva). U gornjem slučaju
svi suci su (iz neznanja, ili neshvaćanja, ili možda zlonamjerno) sasvim pogrešno izjednačili "stanarsko
pravo na neodređeno vrijeme" sa "najmom na neodređeno vrijeme"!!! Te
dvije stvari nemaju veze jedna s drugom, nego su potpuno različite i suprotne!!! Dakle, "stanarsko
pravo na neodređeno vrijeme" traje vječno, i ima vrijednost skoro
jednaku kao vlasništvo nad stanom, dok kod "najma na neodređeno vrijeme" vlasnik može uvijek dati otkaz po
svojoj želji, pa zato taj najam prestaje čim istekne otkazni rok,
i nema praktički nikakvu vrijednost! Vlasnik
je uvijek imao i ima pravo prepustiti svoje vlasništvo drugome, bilo u potpunosti
(darovnim ugovorom), ili može dati, na pr., trajno pravo stanovanja nekoj obitelji (po zakonu o vlasništvu, čl.
217., čl. 244. (3)), ili, na pr., može iznajmiti stan na više stotina ili tisuća godina. (Napomena: Zakon o najmu stanova (ZNS) sadrži protuustavnu
odredbu kojom se neopravdano i nepotrebno ograničava pravo vlasnika na dugotrajno iznajmljivanje stana. Naime, po čl.
24. (2) ZNS (1996.) nakon smrti najmoprimca najam prelazi na dijete koje je navedeno u ugovoru o najmu, a ne zna se
što će biti nakon smrti djeteta t.j. nije sigurno da će najam
trajati stotinjak godina ili čak više stotina godina). U svakom slučaju, kod najma
na nekoliko stotina godina ne može najmoprimac biti iseljen dokle god je živ, a, naprotiv, prema gore spomenutom
rješenju Vrhovnog suda (br. Rev 421/02-2 iz 2002.) stanar je dužan iseliti iz stana, suprotno volji vlasnika, koji je ugovorom o
korištenju stana (1979. god.) jasno izjavio svoju volju da stanaru daje vječno i isključivo pravo posjeda stana
(t.j. stanarsko pravo). Dakle, ako se stanarsko pravo nije moglo steći 1979.
godine, te ako se taj ugovor shvaća kao ugovor o najmu, onda to može biti samo najam na ekstremno dugo ("određeno")
vrijeme t.j. na rok od mnogo stotina ili tisuća godina, a ne može biti
najam na neodređeno vrijeme s mogućnošću otkaza u bilo kojem času po želji (novog) vlasnika! ------------------ 7. X. 2013.
|
||||||||||||||||