VRH ZLA

Home
Page 2
Page 3
Page 6
Page 4
Page 5

(Kratica "VRH ZLA" može značiti, na pr., "velika 'radost' Hrvata zbog lukavosti autokrata", ili nešto drugo.)

-------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------

Izjave političara, stručnjaka i drugih o našim stanarskim pravima:

   http://soric-b.tripod.com/sp/id8.html      http://soric-b.tripod.com/hho/  

-------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------

Str. 1

 

POGREŠAN  RAD  USTAVNOG  SUDA  RH  I 

EUROPSKOG  SUDA  ZA  LJUDSKA  PRAVA

   .

Dolje su navedene činjenice, koje već godinama iznose članovi Saveza udruga stanara Hrvatske (SUSH) i drugi nositelji stanarskog prava, a koje se mogu provjeriti u Narodnim novinama). Iz tih činjenica proizlazi zaključak o protupravnom radu Ustavnog suda Republike Hrvatske. Na drugom mjestu (vidi dolje*) iznesene su činjenice o neispravnom, protupravnom radu Europskog suda za ljudska prava (u odnosu na nositelje stanarskog prava u tzv. "privatnim neuseljivim", a i nekim drugim, stanovima).

________________

*  http://soric-b.tripod.com/dokumenti/id16.html

http://soric-b.tripod.com/dokumenti/

http://soric-b.tripod.com/dokumenti/id11.html 

    [Napomena:  Odluke Europskog suda za ljudska prava su pogrešne, ali su irelevantne, kako u slučaju Sorić, tako i u slučaju Strunjak i dr.  Naime, u slučaju Strunjak taj Sud je izvukao zaključak da nije povrijeđeno pravo na dom, ali to uopće ne znači da bi se smjelo na bilo koji način povrijediti ili umanjiti stečeno stanarsko pravo (koje je ne samo pravo na dom, nego je i trajna, zauvijek stečena imovina, vrijedna oko 90 posto tržišne cijene stana, itd.).  O slučaju Sorić vidi, osim toga, i dolje:

3., NAPOMENE (#1) i (#2)O slučaju Strunjak vidi još na str. 5.]  

 __________________

  .

 

PROTUPRAVNI  RAD  USTAVNOG  SUDA

 REPUBLIKE  HRVATSKE

 

Kratki pregled:

      Ustavni sud je 1998. godine (POGREŠNO) odobrio ukidanje (prestanak) stanarskih prava u tzv. "privatnim neuseljivim" stanovima (po Zakonu o najmu stanova iz 1996.), navodeći da su stanarska prava bila stečena na privatnim stanovima PROTIVNO  NOVOM  USTAVU  RH (iz 1990. god.).  Tek slijedeće 1999. godine Ustavni sud je rekao SUPROTNO te je odbio povrat nacionaliziranih stanova izvornim vlasnicima, t.j. tada je (ISPRAVNO) rekao, da se  USTAV  RH  NE  ODNOSI  I  NE  PRIMJENJUJE na pravne odnose koji su nastali prije 1990. godine t.j. prije stupanja tog Ustava na snagu.  Očito, Ustavni sud je tada (1999.) bio dužan ispraviti svoju gore spomenutu pogrešku iz 1998. godine, kada je pogrešno primijenio taj Ustav RH na pravne odnose (t.j. stanarska prava) koji su nastali prije 1990. godine, ali  USTAVNI  SUD  JE  PREŠUTIO  TU  SVOJU  POGREŠKU  I  NIJE  JU  ISPRAVIO!!!   Teško bi se moglo povjerovati, da to nije učinjeno namjerno!  Ta namjera Ustavnog suda RH, da radi protupravno, postala je još očitija, kad je taj Sud 2005. godine PONOVNO prešutio svoju pogrešku iz 1998. godine, te ju ni tada nije ispravio!  (Ako bi se pretpostavilo da ustavni suci 1998. godine nisu još bili svjesni svoje pogreške, očito je da su bili potpuno svjesni nakon 1999. godine, pa prema tome i 2005. godine!).

-------------

 

Opširnije:

      Ne može biti nikakve sumnje, i sa time će se sasvim sigurno složiti svaki POŠTENI građanin i svaki POŠTENI pravni stručnjak, da nitko ne smije biti protupravno oštećen na bilo koji način, pa ni pogrešnim zakonskim odredbama ili pogrešnim odlukama bilo kojih sudova.  U slučaju da zakonodavci nekakvom greškom donesu protupravnu i štetnu zakonsku odredbu, ili da bilo koji sud greškom (zabunom ili namjerno) donese protupravnu i štetnu odluku, ne može biti nikakve sumnje u to, da se ta pogreška mora ISPRAVITI i uspostaviti prethodno ispravno stanje.  (Zar će, na pr., itko normalan reći, da osoba, koja je pogrešno osuđena na doživotni zatvor od najvišeg suda, treba ostati u zatvoru, iako postoje očiti i sigurni dokazi o njenoj nevinosti?!) 

      (Zasebno bi se moglo razmatrati pitanje krivnje onih osoba, koje bi namjerno donijele pogrešnu odredbu ili odluku, te pitanje zlouporabe položaja ili ovlasti, zastare, imuniteta, i dr.  O tome bi se možda moglo diskutirati).

      [NAPOMENA:  Kad bi mene netko pitao, kako bi trebalo kazniti krivce (kad budu utvrđeni), ja bih rekao: nekoliko desetaka godina zatvora svakom takvom pojedincu, te oduzimanje cijele njihove imovine, kao i imovine koju će netko od njih naslijediti.]

      Na drugom mjestu su spomenute neke pogrešne odluke Europskog suda za ljudska prava, i navedeni su dokazi, čiju istinitost može svatko uvijek provjeriti.  (Vidi na pr.: http://soric-b.tripod.com/dokumenti/id16.html   ;   http://soric-b.tripod.com/dokumenti/   i dr.).

      Ovdje će biti (ponovno) iznesene činjenice, koje također svatko može provjeriti u Narodnim novinama, iz kojih se jasno vidi, da je USTAVNI  SUD  RH  DONIO  NEKE  ODLUKE  KOJE  SU  SIGURNO  POGREŠNE, a bilo bi teško povjerovati da to nije učinjeno namjerno.  BEZUVJETNO  JE  POTREBNO  DA  TE  POGREŠKE  BUDU  ISPRAVLJENE, bilo na taj način da ih ispravi sam Ustavni sud, ili da se one isprave izmjenom zakona (a pitanje krivnje sudaca prepuštamo nadležnima).

-------------

      U pravu vrijedi pravilo, da se pravne norme (zakoni, propisi, Ustav....) ne primjenjuju i ne vrijede unatrag, osim (iznimno) ako je to u samoj normi izričito navedeno. U Ustavu RH (koji je stupio na snagu 1990. god.) nije navedeno da bi se on primjenjivao unatrag (t.j. da bi se, na pr., štitila ona vlasnička prava izvornog vlasnika stana, koja je on po zakonu izgubio prije 1990. godine).  To je  TAKOĐER  REKAO  I  SAM  USTAVNI  SUD  RH  1999. godine (vidi dolje!). 
      Dakle, potpuno je jasno i neupitno, da se Ustav RH, od trenutka kad je donesen (1990. god.),  NE  ODNOSI  na ta vlasnička (imovinska) prava koja su izvorni vlasnici izgubili  PRIJE 1990. god., a koja su zauvijek dobili nositelji stanarskog prava (a tu spada vječno i isključivo pravo posjeda stana itd.).
(Zbog toga nije ukinuta nacionalizacija stanova, niti su ti stanari pretvoreni u najmoprimce. Kad bi se mogao primijeniti Ustav RH, bila bi poništena nacionalizacija i otkup tih stanova od strane stanara).  Isto tako ne mogu se ukinuti ni umanjiti legalno stečena prava nositelja stanarskog prava u drugim stanovima, na pr. u tzv. "privatnim neuseljivim" stanovima, koja prava su izvorni vlasnici također izgubili davno prije 1990. godine.
      Prema tome, jasno je i nema sumnje, da je Ustavni sud 1998. godine POGREŠNO  primijenio Ustav RH na naša stanarska prava (npr. u tzv. privatnim neuseljivim stanovima).  Dakle, budući da smo mi  OŠTEĆENI  BEZ  IKAKVA  RAZLOGA  i  POTPUNO  PROTUPRAVNO,  to se  MORA  ISPRAVITI !
-------------
      Slijede citati iz odluka Ustavnog suda (uz napomene B.S.):
-------------
1.    (1998. god.)
-------------
Odluka i Rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-I-762/1996, U-I-763/1996, U-I-795/1996.... -  Narodne novine br.: 48 / 06.04.1998.
      Obrazloženje:   I. 4. "(......)  Pri uređivanju odnosa u oblasti stanovanja radi njihovog usklađivanja s Ustavom, zakonodavac je (......) institut stanarskog prava zamijenio klasičnim institutom građanskog prava: najam....".
      II.  2.  (......)  III. 2  "(......)  Prijedlozi nisu osnovani. (......)  Točno je da su nositelji stanarskog prava na stanovima u vlasništvu građana imali prava i dužnosti nositelja stanarskog prava na stanovima u društvenom vlasništvu (......)  ali (......) je to pravo postojalo na stanovima koji su bili u vlasništvu građana. To vlasništvo na stanu (......) je zaštićeno odredbom članka 48. stavka 1. Ustava, prema kojoj se jamči pravo vlasništva."
---
      NAPOMENE  B.S.:  Ustavni sud je time (pogrešno) odobrio ukinuće (prestanak) stanarskih prava na tzv. "privatnim neuseljivim" stanovima, rekavši da su ta stanarska prava stečena suprotno Ustavu RH iz 1990. godine, t.j.  pogrešno je primijenio Ustav RH na pravne odnose koji su nastali prije stupanja na snagu tog Ustava. (Usporedi to sa slijedećom odlukom istog Suda iz 1999. godine!)
-------------
2.   (1999. god.)
-------------
Odluka i Rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske  broj U-I-673/1996 i dr. od 21. travnja 1999.  -  Narodne novine br.: 39 / 23.04.1999
      Obrazloženje  -   III.  1/5.  "Ustav Republike Hrvatske donijet je 22. prosinca 1990. i on se primjenjuje SAMO na pravne odnose koji su nastali NAKON njegovog donošenja i stupanja na snagu.  Nema sumnje da su pravni akti bivše SFR Jugoslavije i SR Hrvatske o oduzimanju imovine suprotni temeljnim načelima i pravilima o zaštiti ljudskih prava navedenih u Ustavu, ali se on na njih niti  NE  ODNOSI. (......)".
---
      NAPOMENE  B.S.:  Ustavni sud je (suprotno svojoj odluci iz 1998. god.) time naknadno priznao (1999. god.) da je potpuno nevažno jesu li stanarska prava u "privatnim neuseljivim" stanovima stečena suprotno Ustavu RH iz 1990. godine, jer se taj Ustav na njih  NE  ODNOSI  (budući da su stečena prije 1990. godine, isto kao i u "nacionaliziranim" stanovima). Ako bismo pretpostavili, da suci Ustavnog suda 1998. godine nisu bili svjesni svoje pogrešne primjene Ustava RH na stanarska prava, oni su, očito, toga postali svjesni 1999. godine (kao što se vidi iz te njihove odluke broj U-I-673/1996 i dr. od 21. travnja 1999.), pa je odatle jasno, da su oni namjerno postupili protupravno, t.j. 1999. godine oni  NISU  HTJELI  ispraviti svoju pogrešku, učinjenu 1998. godine, nadajući se (vjerojatno),  da opljačkani nositelji stanarskog prava neće pročitati ni saznati što piše u spomenutoj novijoj odluci istog Suda iz 1999. godine!
-------------
3.   (2005. god.)
------------- 
A)    Rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske  broj: U-I-993/23 i dr.  od 9. veljače 2005.,  Narodne novine br.: 32  /  09.03.2005.   
      Obrazloženje:  "(......) Prijedlozi nisu osnovani (......) 4. (......)  Rješenjem broj: U-I-762/1996 i dr. od 31. ožujka 1998., objavljenim u »Narodnim novinama«, broj 48/98., te rješenjem broj: U-I-339/1998 od 20. svibnja 1998., nije prihvaćen prijedlog za ocjenu suglasnosti osporenih odredaba Zakona s navedenim člancima Ustava.  (......)  Od donošenja navedenih rješenja do odlučivanja o prijedlozima koji su predmet ovoga ustavnosudskog postupka, međutim, Ustavni sud  nije  u pogledu osporenih odredaba Zakona  utvrdio nove okolnosti koje bi dovele do promjene njegova pravnog stajališta izraženog u navedenim rješenjima... (......)  Članak 2. Aneksa G Ugovora nije mjerodavan u konkretnom slučaju. Odredba članka 2. stavka 2. Aneksa G Ugovora, na koju se podnositelji osobito pozivaju, obvezuje države sljednice da sve ugovore sklopljene od strane građana ili drugih pravnih osoba SFRJ do 31. prosinca 1990., uključujući one sklopljene s javnim poduzećima, poštuju bez diskriminacije. Ta obveza, međutim, nikako ne pretpostavlja i obvezu država sljednica da zadrže u nacionalnom zakonodavstvu pravne institute socijalističkog ure­đe­nja bivše SFRJ koji su suprotni temeljnim jamstvima sloboda i prava čovjeka i građanina zajamčenim Ustavom Republike Hrvatske, među koje institute pripada i stanarsko pravo, uključujući i ugovore na temelju kojih se ono stjecalo.
---
      NAPOMENE  B.S.:  Ustavni sud je prešutio novu okolnost, koja je nastala upravo time, što je sam Ustavni sud 1999. godine izmijenio ono, što je pogrešno tvrdio 1998. godine.  Dakle, ne samo da suci Ustavnog suda nisu htjeli 1999. godine ispraviti svoju pogrešku, učinjenu 1998. god., nego su i 2005. godine ponovno (očito svjesno) pogrešno primijenili Ustav RH iz 1990. godine na pravne odnose koji su nastali ranije, te su napisali da su ugovori o stanarskim pravima suprotni tom Ustavu, i da zato tobože Aneks G "nije mjerodavan", znajući da opljačkani nositelji stanarskog prava do tada (t.j. do 2005. god.)  još uvijek nisu saznali, što piše u odluci istog Suda iz 1999. godine, i nadajući se da to neće ni saznati!  (I doista, nositelji stanarskog prava su to saznali tek oko 2009. godine, i to manje-više slučajno). - [Ako se stanarsko pravo ne mora zadržati u zakonima RH, ipak se moraju poštivati i ne smiju se umanjiti prava stečena tim ugovorima prije 1990. godine (jer se Ustav RH na njih ne odnosi)!  Očito, u tom smislu je Aneks G mjerodavan.]
 

      U istom rješenju piše i ovo: 

"Ustavni sud napominje da je osporene odredbe Zakona u odnosu na eventualnu povredu prava na poštivanje privatnog i obiteljskog života, čije je jamstvo sadržano u članku 8. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (»Narodne novine – Međunarodni ugovori«, broj 18/97., 6/99. – pročišćeni tekst, 9/99. – ispravak, 14/02.; u daljnjem tekstu: Europska konvencija), već ispitao Europski sud za ljudska prava u Strasbourgu (u daljnjem tekstu: Europski sud) u Odluci o dopuštenosti zahtjeva broj 43447/98. od 16. ožujka 2000., kojom je kao očito neutemeljen utvrđen nedopuštenim zahtjev B. S. iz Z. U toj je Odluci Europski sud utvrdio sljedeće:

»Sud primjećuje da su stanovi u kojima podnositelji zahtjeva žive i na kojima su imali stanarsko pravo uvijek bili u privatnom vlasništvu, a podnositelj zahtjeva ne osporava tu činjenicu. (...) Sud podsjeća da prava zajamčena na temelju članka 8. Konvencije ne obuhvaćaju pravo kupiti određenu imovinu, i to dom, nego da članak 8. samo štiti pravo osobe na poštivanje njezinoga sadašnjeg doma. (...) Sud međutim primjećuje da je, prema pobijanom Zakonu, zaštita osoba u položaju podnositelja zahtjeva prilično široka. (...) Stoga nema nikakve naznake da je dotičnim Zakonom per se povrijeđeno poštivanje doma i obiteljskog života osobe u položaju podnositelja zahtjeva. (...)«." 

---

      NAPOMENE  B.S.:  (#1) Europski sud za ljudska prava i Ustavni sud prešutjeli su, da se je B. S. iz Z. (t.j. Branko Sorić iz Zagreba) žalio i zbog kršenja ljudskog prava na imovinu, u koju spada stanarsko pravo, koje zauvijek pripada njemu i njegovoj obitelji (t.j. supruzi Mariji Sorić i njihovom sinu Nevenu Soriću) voljom izvorne vlasnice stana pok. Zore Rebula, t.j. potpuno u skladu sa svim propisima, ne samo iz vremena SFRJ, nego i u skladu sa Ustavom Republike Hrvatske iz 1990. godine.  (Treba dodati i to, da je i sama navodna zaštita prava na dom tzv. "zaštićenih najmoprimaca" strahovito umanjena i ograničena, za razliku od vječnih prava nositelja stanarskog prava, kao i njegove obitelji i potomaka).

-------------

B)    Rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-I-3254/2004 i dr.  od 9. veljače 2005.   Narodne novine br.: 32  /  09.03.2005. 

      Obrazloženje:  "(......) Prijedlozi nisu osnovani.  4. Ustavni sud već je ocjenjivao suglasnost osporene odredbe  (......)  Ustavni sud nije u pogledu osporene odredbe Zakona utvrdio nove okolnosti... (......)  Članak 2. Aneksa G Ugovora nije mjerodavan u konkretnom slučaju. Odredba članka 2. stavka 2. Aneksa G Ugovora, na koju se podnositelji osobito pozivaju, obvezuje države sljednice da sve ugovore sklopljene od strane građana ili drugih pravnih osoba SFRJ do 31. prosinca 1990., uključujući one sklopljene s javnim po­du­zećima, poštuju bez diskriminacije. Ta obveza, međutim, nikako ne pretpostavlja i obvezu država sljednica da zadrže u nacionalnom zakonodavstvu.... (......)

Ustavni sud u tom smislu podsjeća da je Europski sud za ljudska prava u Odluci o dopuštenosti zahtjeva broj 43447/98. od 16. ožujka 2000., kojom je kao očito neutemeljen odbačen zahtjev B. S. iz Z, iznio svoje stajalište o suglasnosti osporene odredbe Zakona s člankom 14. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (»Narodne novine – Međunarodni ugovori«, broj 18/97., 6/99. – pročišćeni tekst, 9/99. – ispravak, 14/02.) kojom se propisuje zabrana diskriminacije po bilo kojoj osnovi, a koje se stajalište odnosi na različit pravni položaj osoba koje su imale stanarsko pravo na stanovima u vlasništvu građana i onih koje su imale stanarsko pravo na stanovima u društvenom vlasništvu. Ustavni sud napominje da su stajališta Europskog suda za ljudska prava u cijelosti sukladna pravnim stajalištima Ustavnog suda izraženim u rješenju, broj: U-I-762/1996 i dr. od 31. ožujka 1998. godine. U obrazloženju navedene odluke Europskog suda za ljud­ska prava istaknuto je sljedeće:

»Sud primjećuje da je podnositelj zahtjeva uvijek bio u položaju značajno različitom od položaja osoba čije je pravo na kupnju stana na kojemu su prije imali stanarsko pravo priznato Zakonom o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo. Dok su te osobe bile nositelji stanarskog prava na stanovima u društvenom vlasništvu (bez obzira jesu li ti stanovi uvijek bili u društvenom vlasništvu ili su aktima eksproprijacije, nacionalizacije, konfiskacije ili sličnim aktima pretvoreni iz privatnog u društveno vlasništvo), podnositelj zahtjeva je ab initio bio najmoprimac (!!!) stana u privatnom vlasništvu (...)."(!!!)

---

      NAPOMENE  B.S.:  (#2)  To, što je napisano, potpuno je neistinito! 

      Europski sud za ljudska prava (ECHR) uopće nije utvrdio to što navodi Ustavni sud, nego je taj Europski sud samo neistinito (pogrešno) citirao ono što je B. S. iz Z. (t.j. Branko Sorić iz Zagreba) naveo u svom zahtjevu, ali time (ni bilo čime, ni ranije) nije nikad dovedena u pitanje činjenica, koja je uvijek bila i ostala neosporna i neupitna, da je Branko Sorić zaista imao stanarsko pravo, isto kao i njegova majka Nevenka Sorić.  Naime, Europski sud (ECHR) nije odlučivao o POSTOJANJU stanarskog prava, niti je to razmatrao, niti je mogao to razmatrati ili o tome odlučivati, budući da to nije nikada nitko osporavao, niti pred domaćim sudovima, niti na bilo koji način.  Europski sud može razmatrati samo ona pitanja, o kojima su prethodno odlučivali domaći sudovi te su iscrpljena sva domaća pravna sredstva, a u ovom slučaju nikakav postupak pred domaćim sudovima nije bio vođen, i nije se uopće nikada radilo o pitanju postojanja stanarskog prava Branka Sorića i njegove majke, nego se radilo o žalbi na odredbu ZAKONA o najmu stanova, po kojoj "PRESTAJU" stanarska prava. 

      Čak kad bi sam Branko Sorić zaista pogrešno (zabunom) napisao da njegova majka i on "nisu" bili nositelji stanarskog prava, pa kad bi Europski sud to citirao, tada bi moglo biti ispravno odbacivanje zahtjeva kao "nedopuštenog", ali ni u tom slučaju spomenuta pogreška ne bi izmijenila istinitu činjenicu o postojanju njihovog stanarskog prava.

      Kao što je gore rečeno, Europski sud za ljudska prava i Ustavni sud prešutjeli su glavne stvari, t.j. ne samo to da se je Branko Sorić žalio i zbog kršenja ljudskog prava na imovinu  t.j. stanarskog prava, nego i to, da to stanarsko pravo zauvijek pripada njemu i njegovoj obitelji (t.j. supruzi Mariji Sorić i njihovom sinu Nevenu Soriću) voljom izvorne vlasnice stana pok. Zore Rebula, t.j. potpuno u skladu sa svim propisima, ne samo iz vremena SFRJ, nego i u skladu sa Ustavom Republike Hrvatske iz 1990. godine.    (Vidi stranice 2, 3, 4 !)

 

      SVE,  ŠTO  JE  POGREŠNO  I  NEISTINITO  U  ODLUKAMA  USTAVNOG  SUDA  RH  I  EUROPSKOG  SUDA  ZA  LJUDSKA  PRAVA  (KAO  ŠTO  JE  GORE  OBJAŠNJENO),  MORA  SE  ISPRAVITI,  JER  SE  TIME  POTPUNO  NEOPRAVDANO  I  PROTUPRAVNO  KRŠE  ZAJAMČENA  PRAVA  NOSITELJA  STANARSKOG  PRAVA  I  NJIHOVIH  OBITELJI  TE  IM  SE  NANOSI  OGROMNA  ŠTETA!

 

-------------

 

10. VI. 2011.

 

dr. med. Branko Sorić 

(i drugi nositelji stanarskog prava)

E-mail:  branko.soric (at) zg.t-com.hr

 

 

-------------

(Vidi i:  "STANARSKO  PRAVO  JE  IMOVINSKO PRAVO" - "klikni" tu!)