14. VII. 2006.
Slijedeći tekst je poslan
mnogim istaknutim pravnicima, nekim udrugama, predsjedniku RH, i mnogim drugim osobama. Zamoljeni su da daju svoje primjedbe,
ali nikakve primjedbe nisam dobio.
ŠTO JE "KRAJNJA NUŽDA"?
Nakon 1991. godine nekim građanima
RH, među njima i nekim umirovljenicima, oduzeto je stanarsko pravo, jer su, za vrijeme ratne opasnosti, bili izvan stana
dulje od šest mjeseci (t.j. nisu postupili u skladu sa Zakonom o stambenim odnosima, koji je bio na snazi do 1996.).
Prema izvješću o radu Pučkog pravobranitelja za 2004. godinu, Vrhovni sud RH, kao i neki niži sudovi,
to su obrazložili na taj način, da "ratna zbivanja sama po sebi, bez konkretnih razloga za nemogućnost korištenja
stana, ne predstavljaju opravdan razlog nekorištenja stana", odnosno da životni uvjeti i ratna opasnost, ako su
jednaki za sve stanovnike u nekom mjestu (gradu), nisu opravdan razlog za nekorištenje stana.
ŠTO JE "OPRAVDAN RAZLOG"? To se pitanje može postaviti
kad se radi o bilo kojem slučaju kršenja zakona, na pr.: (1) u slučaju kršenja Kaznenog zakona, ili (2)
u slučaju kršenja Zakona o stambenim odnosima.
(Ad 1) Prema članku 5. Ustava RH, svatko je dužan držati se Ustava i zakona. Kaznenim zakonom određena su kaznena djela t.j. slučajevi
u kojima kršenje te ustavne dužnosti (odnosno kršenje zakona) dovodi do posljedica za počinitelja, a određene
su i te posljedice (t.j. kazne), ali tih posljedica nema u slučaju da je postojao opravdan razlog, kao
što je na pr. krajnja nužda. O krajnjoj nuždi govori se u članku 30. Kaznenog zakona, gdje
piše: "(1) Nema kaznenog djela kad je počinitelj počinio takvo djelo radi toga da od sebe ili drugoga otkloni
istodobnu ili izravno
predstojeću neskrivljenu opasnost koja se na drugi način nije mogla otkloniti, a pri tom je učinjeno zlo manje od onoga koje je prijetilo. (......) (4) Nema krajnje nužde ako je počinitelj bio dužan izložiti se opasnosti".
(Ad 2) Po Zakonu o stambenim odnosima iz 1974. (čl. 93.) stanarsko pravo
se moglo izgubiti ako se je stan prestao koristiti neprekidno dulje od šest mjeseci. Drugim riječima, nositelj stanarskog
prava, ako je želio trajno zadržati to pravo, imao je dužnost (obvezu) koristiti taj stan, a u slučaju
da je bez opravdanog razloga prekršio tu zakonsku obvezu, bila je zakonom određena posljedica t.j. gubitak stanarskog
prava, ali je ta posljedica bila isključena u slučaju da se stan prestao koristiti zbog liječenja, odsluženja
vojnog roka, "ili iz drugih opravdanih razloga".
Potrebno je najprije odgovoriti
na pitanje: Koji su ti drugi opravdani razlozi?
Iz gore navedenoga jasno je slijedeće:
Opravdan razlog je onaj razlog, koji prekršitelja zakonske obveze oslobađa od posljedica određenih zakonom.
Budući da je krajnja nužda opravdan razlog čak i za vršenje najtežih kaznenih djela, ne može
biti nikakve sumnje, da krajnja nužda mora također biti opravdan razlog u slučaju bezazlene, neškodljive
odsutnosti iz stana kroz duže od šest mjeseci. Kao što krajnja nužda oslobađa od zakonske posljedice
(t.j. od kazne) čak i počinitelje teških kaznenih djela, tako isto mora osloboditi od zakonske posljedice (t.j.
od gubitka stanarskog prava) i onu osobu, koja je iz krajnje nužde prekršila zakonsku obvezu korištenja stana
(čime nije nikoga oštetila).
Drugo pitanje, na koje također
trebamo odgovoriti, jest ovo: Je li doista postojala krajnja nužda u slučaju
da, na pr., neka umirovljena (ili druga) osoba u nekom gradu nije koristila stan kroz više od šest mjeseci kako
bi izbjegla opasnost koja je prijetila, budući da je taj grad bio često bombardiran, granatiran, ili sl., a nije
postojala nikakva naredba ni zabrana napuštanja toga grada, niti je ikome trebala pomoć te osobe?
Pogledajmo jesu li u tom slučaju
ispunjeni svi uvjeti za postojanje krajnje nužde:
--- Je li ta umirovljena (ili druga) osoba
izbjegla i bila izvan stana zato, da bi od sebe otklonila neku neskrivljenu opasnost? Odgovor: Da, jer je time izbjegla ratnu opasnost, koju
ona nije skrivila.
--- Je li ta opasnost bila istodobna ili izravno predstojeća?
Odgovor: da, jer je taj grad bio povremeno ili često granatiran kroz više od šest mjeseci. (Vidi opširnije
dolje u NADOPUNI!).
--- Je li se ta opasnost mogla
otkloniti na drugi način? Odgovor: Ne, jer niti ta umirovljena osoba, a niti itko drugi
u tom mjestu, nije mogao otkloniti tu opasnost (od bombardiranja, granatiranja, ili sl.), ako je ostao u tom mjestu.
--- Je li učinjeno zlo manje od onoga koje je prijetilo? Odgovor: Jasno da je manje, jer uopće nije učinjeno nikakvo zlo (jer nitko nije trpio
nikakve štetne posljedice zbog odlaska i odsutnosti tog umirovljenika, čija pomoć nije nikome bila potrebna,
niti je bio dužan ostati, niti je to itko od njega tražio, itd.), a prijetilo je veliko zlo t.j. opasnost po život.
--- Je li ta osoba bila dužna izložiti se opasnosti? Odgovor: Nije, jer
to nije nitko od nje tražio, niti je postojala ikakva naredba ili zabrana napuštanja tog mjesta, itd.
--------------------------
[ NADOPUNA: Očito
je da zakon razlikuje ZLO (na pr.
štetu, povredu, smrt) od OPASNOSTI (t.j. prijetećeg zla, rizika, izloženosti nekom zlu, šteti, povredi,
smrti). Dakle, na pr., "istodobna ili izravno predstojeća opasnost od smrti" znači nešto sasvim drugo nego
"istodobna ili izravno predstojeća smrt". Ako se, na pr., neki grad povremeno
ili često granatira kroz više mjeseci ili nekoliko godina, onda kroz čitavo to vrijeme postoji istodobna ili
izravno predstojeća opasnost t.j. izloženost povredi ili smrti. Što više (premda zakon to ne zahtijeva),
ta je opasnost povećana u odnosu na "normalnu" opasnost koja postoji za vrijeme mira. Vjerujem da će se gotovo svatko
složiti s time, da je razumno, poželjno i potrebno, da svaka osoba nastoji izbjeći tu povećanu opasnost
t.j. napustiti taj grad, ako nije dužna u njemu biti, ako time ne čini nikakvo zlo, te ako svojom nazočnošću
ne može nikome pomoći].
--------------------------
Iz svega toga je potpuno jasno,
da se razlog za odsutnost te osobe iz tog naselja i iz njenog stana ne može nazvati nikako drugačije nego KRAJNJOM NUŽDOM,
i da je ta krajnja nužda postojala tako dugo dok je trajala ratna opasnost, t.j. duže od šest mjeseci; a to znači da je ta osoba imala OPRAVDAN RAZLOG za svoju odsutnost iz stana dužu
od šest mjeseci.
Prema tome, pogrešne su
tvrdnje sudaca poput one, da "ratna zbivanja sama po sebi, bez konkretnih razloga za nemogućnost korištenja stana,
ne predstavljaju opravdan razlog nekorištenja stana". Naime, iz takve tvrdnje
bi proizlazilo, da ratna zbivanja (kao što je povremeno ili često granatiranje grada ili dr.) uopće ne predstavljaju
opasnost niti povećanu opasnost (t.j. izloženost smrti ili povredi)! Vjerujem da se gotovo nitko neće i ne
može složiti sa takvom tvrdnjom!
Također je potpuno jasno,
da nema nikakvog pravnog temelja za tvrdnju, kako "nije bilo opravdanog razloga, jer su i svi drugi građani bili u jednakoj
opasnosti"! Kako može bilo tko tvrditi, da u slučaju jednake opasnosti
za sve građane nema opravdanog razloga t.j. krajnje nužde, kad zakoni to ne kažu?! Budući da "jednaka opasnost" ne isključuje opravdanost vršenja teških kaznenog djela
u slučaju krajnje nužde, kako bi mogla isključiti postojanje opravdanog razloga za neškodljivu odsutnost
iz stana?! (Vidi dolje USPOREDBU*)
Zar se, na pr., u članku 30. Kaznenog zakona traži da opasnost mora biti veća za počinitelja nego
za ostale? Gdje to piše?! Ako
to nigdje ne piše, zar nisu to IZMISLILE
(bilo namjerno ili zbog svoje nesposobnosti) neke osobe u vlasti (možda u ministarstvima ili sudovima itd.)? Ako je tako, onda te osobe ne bi smjele biti zaposlene ni u zakonodavstvu, ni u izvršnoj
vlasti, ni u sudovima, ni na bilo kakvim drugim odgovornim radnim mjestima!
Dr. med. Branko Sorić
---------------------------------
Dr. med. Branko Sorić
Vlaška 84
10000 ZAGREB,
CROATIA
Fax: +385 1 4623 436
E-mail: branko.soric@zg.t-com.hr
-----------------------------------
P. S. ________________
Iz članka profesora dr. Ivana Padjena "I stanari su ljudi" (Feral Tribune,
Split, 30. IX. 2005., str. 18):
"Je li stanarsko pravo koje je postojalo u Socijalističkoj Republici Hrvatskoj po Zakonu o stambenim odnosima iz 1974. vlasničko pravo i, shodno tome, zaštićeno Ustavom i Evropskom konvencijom kao ljudsko pravo? (......)
Problem je jednostavan, jer mu je rješenje jednostavno: Stanarsko pravo je, naravno, vlasničko pravo, pa shodno tome uživa kao ljudsko pravo zaštitu i po Ustavu i po Konvenciji te tu zaštitu treba da pruže i hrvatski sudovi i Evropski sud za ljudska prava. Shodno tome, Republika Hrvatska treba svima nekadašnjim
nosiocima stanarskog prava, uključivo one koji su to pravo izgubili uslijed ratnih okolnosti te one koji su to pravo
imali na stanovima u privatnom vlasništvu, omogućiti da otkupe pravo vlasništva na tim stanovima pod uvjetima
Zakona o otkupu stanova na kojima postoji stanarsko pravo".
-----------------------------------
*) USPOREDBA: Pretpostavimo da teroristi otmu desetak talaca i prijete da će ih ubiti. Zamislimo da se svi oni nalaze u nekoj zgradi,
koja je zakonom zaštićena zbog svoje velike (historijske, umjetničke ili druge) vrijednosti, a ta vrijednost
se može procijeniti na više milijuna eura. Jedan od tih talaca uspije pobjeći na taj način, što
probije zid i sruši dio te zgrade, te time prouzroči štetu od milijun eura. Drugi taoci su ostali u zgradi,
ali nisu ubijeni, nego ih je policija kasnije oslobodila. --- Sad netko tuži onog taoca, koji je pobjegao,
te traži da on bude kažnjen, jer je prekršio zakon (po kojemu je ta zgrada zaštićena), a opasnost
je bila jednaka za sve taoce. Vjerujem da bi svaki sud presudio da taj talac ne treba biti kažnjen, te da je imao
opravdan razlog za ono što je učinio t.j. da je postojala krajnja nužda za rušenje dijela te zgrade, jer
je on time počinio manje zlo od onoga koje je prijetilo (a prijetila mu je smrt). (Uz to se još
može napomenuti, da on nije mogao otkloniti opasnost za druge, a nije ju ni povećao).
----------------------------------
Zakon o stambenim odnosima
(1974.) Čl. 93.: "Stanaru se može dati otkaz ugovora o korištenju
stana kad on i članovi njegovog porodičnog domaćinstva koji zajedno s njim stanuju prestanu koristiti stan
neprekidno dulje od šest mjeseci.... (.....) - Otkaz ugovora prema odredbama stava 1. ovog članka ne može se dati osobi koja stan ne korist
zbog toga što se nalazi na liječenju ili na odsluženju vojnog roka ili iz drugih opravdanih razloga. (.....)".
------------------------
