SP
Home | STAN | U.sud/DORH | NAKNADA | ZNS | Ludilo | IX.13./Crkva | Dom | Pravednost | Dug | Dobrota | OBZOP | 999g/pojmovi | Predsjedniku RH | ZASTARA | XI 09 | II 10 | Pisma IX 09 | Ugovor | Becic(Sabor) | Long lease etc. | Cl.48.ZNS | Possessions/ECHR | Stecena prava | Socijalna pravda | Aneks G / R.1096 | VIII 08 | VII 08 | UN1 | UN2

Cl.48.ZNS

Kroz posljednjih dvanaest godina vlast ignorira dolje navedene činjenice, koje stalno iznosimo, a i Europski sud za ljudska prava jednostavno ih je prešutio!  

Netko nam je poslao uvredljiv e-mail  (vidi "REAGIRANJA" na dnu ove stranice").

----------------------------------------------------------------------------------------------------------
 
ČLANAK  48.  ZAKONA  O  NAJMU  STANOVA
 

(NOVI  SAŽETAK - 2013.)

      Člankom 48. Zakona o najmu stanova (ZNS, 1996.) ispravljena je socijalna nepravda, koja se sastojala u tome, da su neke obitelji imale maksimalno  SIGURAN  DOM  (stan) t.j. imale su, u okviru svog stanarskog prava, TRAJNO  ISKLJUČIVO  PRAVO  POSJEDA, uporabe (itd.) svog doma (stana)  kao i oko 90 % EKONOMSKE  VRIJEDNOSTI  tog stana, a uz to su imale i druge "suvišne" iznajmljene stanove u svom vlasništvu, dok stanari u tim iznajmljenim stanovima nisu imali to trajno pravo posjeda svog doma ni ekonomsku vrijednost (vlasništvo) nikakvog stana.  Ta nepravda je ispravljena tako, što su ti stanari (najmoprimci) dobili 1996. godine pravo jeftinog otkupa tih unajmljenih stanova, protiv volje privatnih vlasnika (koji su zadržali svoj siguran dom - isključivo pravo posjeda,  te ekonomsku vrijednost i vlasništvo otkupivši stanove na temelju stanarskog prava),  t.j.  ti najmoprimci su dobili te unajmljene stanove u svoje potpuno  VLASNIŠTVO.  Time su  ISTOVREMENO  dobili i trajno isključivo pravo posjeda svog doma (stana) i ekonomsku vrijednost stana (a to oboje do tada nisu imali). 

      Ista nepravda je postojala i prije 1945. godine, te je ispravljena za vrijeme SFRJ dodjelom stanarskog prava na "suvišnim" iznajmljenim privatnim stanovima. Time je dotadašnji najmoprimac dobio trajno isključivo pravo posjeda svog doma (stana) i oko 90 % ekonomske vrijednosti stana, ali  NIJE  istovremeno dobio i potpuno vlasništvo t.j. pravo otkupa tog stana, dok je vlasnik zadržao svoj dom u svom vlasništvu (a time i isključivo pravo posjeda i ekonomsku vrijednost).

      Dakle, u oba slučaja  vlasnicima  nije oduzet dom  nego samo "suvišni" stanovi  (za koje trebaju dobiti tržišnu naknadu!!!), ali očito je da su ti nositelji stanarskog prava prošli lošije od gore spomenutih najmoprimaca (iz članka 48. ZNS), jer su ti obični najmoprimci istovremeno (1996. god.) dobili  pravo trajnog isključivog posjeda  i  punu ekonomsku vrijednost  i  potpuno vlasništvo nad stanom, dok su nositelji stanarskog prava u privatnim (tzv. neuseljivim) stanovima dobili (za vrijeme SFRJ) samo ekonomsku vrijednost (oko 90%)  i  trajno isključivo pravo posjeda, ali  NE  i potpuno vlasništvo! Prema tome, ono što nisu dobili u SFRJ (t.j. pravo otkupa), oni trebaju dobiti danas, kako ne bi bili diskriminirani nego izjednačeni s onima iz članka 48. ZNS!  -  ALI  UMJESTO  TOGA,  NE  SAMO  DA  IM  SE  USKRAĆUJE  PRAVO  OTKUPA,  NEGO  IM  SE  NEPRAVEDNO  I  POTPUNO  PROTUPRAVNO  ODUZIMA  STANARSKO  PRAVO  (t.j. njihovo leglano, zauvijek stečeno isključivo pravo posjeda i ekonomska vrijednost)!!!  

      Zar može biti očitije, apsurdnije, bezobraznije nepravde, diskriminacije, protupravnog oduzimanja prava na siguran dom i na imovinu?!!!  JEDNI  STANARI  SU  DOBILI  SVE  ŠTO  PRIJE  NISU  IMALI,  A  DRUGIMA  JE  ODUZETO  SVE  ŠTO  SU   LEGALNO  ZAUVIJEK  STEKLI  I  IMALI !!!   -  A  NI  VLASNICI  JOŠ  UVIJEK  NISU  DOBILI  TRŽIŠNU  NAKNADU  KOJA  IM  JE  OBEĆANA !!!

_________________________________________

 

SAŽETAK (2009.)

      Po članku 48. Zakona o najmu stanova (ZNS) iz 1996. god., dio iznajmljenih privatnih stanova bio je oduzet od zakonitih vlasnika (upisanih u zemljišnim knjigama) na taj način, što su ti vlasnici bili prisiljeni jeftino prodati te svoje stanove najmoprimcima (za oko desetinu cijene), a to je odobrio i Ustavni sud RH radi socijalne pravde.

      Ustavni sud RH je ispravno ocijenio da je socijalna pravda jača od prava vlasništva, ali je pogrešno i nelogično smatrao da ta socijalna pravda proizlazi odatle, što je vlasnik takvog oduzetog iznajmljenog stana jeftino otkupio drugi stan na temelju svog stanarskog prava. [Taj otkup drugog stana netko bi možda shvatio kao naknadu za oduzeti (t.j. prisilno prodani) stan].

      Kad se radi o stanovima, socijalna pravda može značiti oduzimanje (uz naknadu) iznajmljenog stana od (bogatijeg) vlasnika, kojemu taj stan nije dom (t.j. nije mu potreban za vlastito stanovanje), i davanje tog stana (siromašnijem) najmoprimcu, kojemu je to dom.  (Za oduzeti stan država mora dati tržišnu naknadu!).

      Pri tome, onaj drugi jeftino otkupljeni stan ne predstavlja nikakvu naknadu za oduzeto vlasništvo nad prvim stanom, jer taj vlasnik nije ništa dobio (nije profitirao, nije mu ništa darovano) niti otkupom drugog stana, niti prethodnim stjecanjem stanarskog prava, na temelju kojega je otkupio taj drugi stan. Naime, stanarsko pravo nije bilo darovano, nego je zasluženo radom cijele obitelji i uplaćivanjem u stambene fondove. Također, jeftinim otkupom stana nije nositelj stanarskog prava ništa dobio, nego je samo zadržao oko 90 posto vrijednosti stana, što je već od prije imao, jer je otprilike tolika bila vrijednost stanarskog prava, a preostalih 10 posto je platio.

      Dakle, socijalna pravda (u slučaju iz članka 48. ZNS) sastoji se u tome, što je iznajmljeni ("suvišni") privatni stan oduzet od vlasnika, te je dan (za oko desetinu cijene) u vlasništvo najmoprimcu, kojemu je taj stan potrebniji, jer u njemu stanuje, a nema drugog stana u svom vlasništvu.  (Za oduzeti stan država još duguje tržišnu naknadu!).

      USTAVNI  SUD  JE  ISPRAVNO  ODOBRIO  TO  ODUZIMANJE  VLASNIŠTVA  RADI  SOCIJALNE  PRAVDE,  ALI  JE  ISTOVREMENO  POSTUPIO  NA  SASVIM  NELOGIČAN,  APSURDAN  I  POGREŠAN  NAČIN,  TE  JE  ODOBRIO  I  POTPUNO  SUPROTNU  ZAKONSKU  ODREDBU,  KOJOM  SE  KRŠI  SOCIJALNA  PRAVDA  RADI  POVRATA  ODUZETIH  VLASNIČKIH  PRAVA  (KOJA  SU  RANIJE  BILA  ODUZETA  UPRAVO  RADI  TE  ISTE  SOCIJALNE   PRAVDE)!!!

      Naime, za vrijeme SFRJ  bila su vlasnička prava na privatnim iznajmljenim stanovima također oduzeta od vlasnika  (bilo nacionalizacijom ili dodjelom stanarskog prava u tzv. neuseljivim stanovima), te su zauvijek dana stanarima (koji su time postali nositelji stanarskog prava).  Dakle, i to je bilo učinjeno radi one iste (gore spomenute) socijalne pravde, kao što je učinjeno i 1996. godine (po članku 48. ZNS).  (I u ovom slučaju država duguje tržišnu naknadu izvornim vlasnicima!).  Međutim, Zakonom o najmu stanova ta se trajna stečena prava  (koja su stečena u okviru stanarskog prava u tzv. neuseljivim stanovima radi ostvarenja socijalne pravdenaknadno neopravdano ukidaju, pa se, dakle, na taj način krši socijalna pravda! 

      Jasno je, da je  i  zakonodavac  i  Ustavni sud RH  (isto kao i Europski sud za ljudska prava)  načinio tešku pogrešku u potonjem slučaju, u kojemu je prekršena socijalna pravda radi povrata ranije oduzetih vlasničkih prava, dok je, naprotiv, u slučaju iz članka 48. ZNS-a  vlasništvo oduzeto radi socijalne pravde, što je ispravno i opravdano (a što je odobrio i Ustavni sud RH)!                                                                              3. I. 2009.

--------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------- 
 

      Svi oni, koji ne shvaćaju kakav strašan zločin se vrši nad nama - nositeljima stanarskog prava u Hrvatskoj, neka svakako pročitaju ovo što slijedi. Taj zločin je diskriminacija i pljačka grupe nedužnih građana, koji su proizvoljno odabrani, bez ikakvog razumnog razloga, kako bi bili diskriminirani i opljačkani. Jedina razlika u odnosu na postupanje nacista sa Židovima za vrijeme drugog svjetskog rata jest ta, što nas ne tjeraju u logore i ne ubijaju nas direktno (nego "samo" indirektno, nanošenjem trajnih, iscrpljujućih psihičkih i drugih patnji, stresa, itd.). Krivnja je na vlasti, uključujući velik dio sudaca Ustavnog i Europskog suda koji zlouporabljuju svoj položaj i ovlasti.

      Nositelji stanarskog prava, s kojima sam razgovarao, slažu se, da je dovoljno pročitati članak 48. Zakona o najmu stanova (ZNS), i obrazloženje Ustavnog suda koje se odnosi na taj članak, da bi se sa sigurnošću utvrdila i dokazala protupravnost i apsurdnost ukidanja stanarskog prava u tzv. privatnim neuseljivim stanovima.  (Pošteni ljudi su rekli: "Da nema ničeg drugoga nego samo taj članak 48., to je već dovoljan dokaz da svi nositelji stanarskog prava moraju dobiti jednako pravo na otkup svog stana".  Ne poznam nijednog poštenog i pametnog čovjeka koji bi tvrdio da su odluke Ustavnog i Europskog suda ispravne, ili koji bi na naše argumente uzvratio bilo kakvim valjanim protuargumentima).

     

      Po članku 48. Zakona o najmu stanova, obični najmoprimci (bez stanarskog prava) dobili su pravo otkupiti određene privatne stanove, koji su bili obvezno iznajmljeni za vrijeme SFRJ, ali nisu bili oduzeti od zemljišno-knjižnih vlasnika prije 1996. god., nego su oduzeti tek u Republici Hrvatskoj upravo tim člankom 48. Zakona o najmu stanova (ZNS), 1996. god. (vidi dolje*)!  To je odobreno od strane Ustavnog suda RH radi socijalne pravde (vidi dolje**).

 

      U čemu se sastoji ta socijalna pravda u slučaju vlasništva nad stanovima? 

      Ustavni sud je rezonirao ovako:  Vlasnici stanova "bili su nositelji stanarskog prava na većem stanu od onog u njihovom vlasništvu" te su jeftino otkupili stan (na temelju stanarskog prava), a to stanarsko pravo bilo je uvjetovano njihovom dužnošću da iznajme onaj drugi stan (koji su imali u svom vlasništvu). (Ponovimo još jednom: Radi se o privatnim stanovima, koji su bili prisilno iznajmljeni, ali  NISU  bili  oduzeti  od vlasnika za vrijeme SFRJ, nego su stalno bili u zakonitom vlasništvu privatnog vlasnika do 1996. godine).

      Ustavni sud je ispravno zaključio, da je opravdano (pravedno) oduzeti od vlasnika takav iznajmljeni stan, kako bi ga jeftino otkupio najmoprimac, te je rekao, da je to "izraz načela socijalne pravde iz članka 3. Ustava" , i da nije protivno odredbama članka 50. Ustava.  Međutim, izgleda da Ustavni sud RH smatra, da je taj vlasnik dobio tržišnu naknadu za taj oduzeti stan time što je otkupio drugi (veći) stan!  To je pogrešno!  Taj vlasnik nije dobio nikakvu naknadu time što je jeftino otkupio drugi stan (za oko 10 posto cijene), jer tim otkupom stana on uopće nije ništa dobio.   Naime, on je otkupio društveni stan na temelju svog stanarskog prava, isto kao i mnogi drugi građani. Svi ti građani nisu tim otkupom stana ništa dobili, nego su samo zadržali onih 90 posto vrijednosti stana koju su već imali, jer toliko je (približno) vrijedilo njihovo stanarsko pravo, a preostalih oko 10 posto su kupili. Također su i samo stanarsko pravo zaslužili svojim radom, a nije im bilo darovano!   (Vidi također dolje OPŠIRNIJE).  Dakle, gore spomenuti vlasnici (iz članka 48.) nisu dobili nikakvu naknadu za oduzete stanove, i na to su se opravdano žalili, ali Ustavni sud je u tom pogledu pogriješio (bilo namjerno ili nenamjerno), premda je ispravno ocijenio da je oduzimanje vlasništva (t.j. iznajmljenog stana) bilo opravdano radi socijalne pravde. Važno je uočiti i to, da Ustavni sud RH nije smatrao dovoljnim pretvoriti te najmoprimce u "zaštićene najmoprimce"!  Jasno, još je manje opravdano degradirati nositelje stanarskog prava u "zaštićene najmoprimce"!  Dakle, i oni moraju dobiti jednako pravo jeftinog otkupa svog stana, a nominalnim vlasnicima država treba dati naknadu.  ("Zaštićeni najam" znači gubitak najvećeg dijela imovine, jer može trajati par godina ili, eventualno, par desetaka godina, dok stanarsko pravo traje stotinama godina!)

      OPŠIRNIJE:  Mnogi su građani otkupili društvene stanove, budući da su imali stanarsko pravo. Neki od njih imali su u svom vlasništvu drugi iznajmljeni stan, koji im je oduzet po članku 48. ZNS, a drugi su možda imali neke druge vrijedne stvari, ili novac na štednom računu u banci, ili dr., ali njima nije ništa oduzeto!  Samo stanarsko pravo također nije bilo nikakva privilegija, nije bilo darovano, nego je bilo zasluženo radom cijele obitelji, jer je samo o radu trebao ovisiti materijalni položaj čovjeka (po članku 11. Ustava SFRJ, 1974.), a osim toga stanarsko pravo je stečeno i na temelju doprinosa uplaćenih u stambene fondove.  (Svi zaposleni građani uplaćivali su u stambene fondove. Ako netko nije dobio stanarsko pravo, premda je ispunio uvjete da ga stekne, njemu i njegovoj obitelji treba se danas pri kupnji stana odbiti od cijene ono što su uplatili u stambene fondove za vrijeme SFRJ).  Oduzimanje imovine (t.j. iznajmljenog stana) od vlasnika, po članku 48. ZNS,  ne može se opravdati time  što je otkupio drugi stan, dok se istovremeno svima ostalima, koji su također otkupili društvene i druge stanove, ništa ne oduzima!  Kad bi ostvareni otkup stana bio opravdanje za oduzimanje imovine (t.j. drugog stana u vlasništvu), tada bi se i ostalima, koji su otkupili stanove, morala oduzeti podjednaka vrijednost (na pr. iz njihove ušteđevine u banci, ili iz druge imovine), te bi se ta oduzeta vrijednost dala nekim najmoprimcima da kupe stanove.  Dakle, opravdanje za oduzimanje imovine (t.j. iznajmljenog stana) nije ostvareni otkup drugog stana na temelju stanarskog prava (čime otkupljivač nije ništa dobio), nego je opravdanje činjenica da je (bogatiji) najmodavac imao riješeno svoje stambeno pitanje, a uz to je imao i "suvišni" stan za iznajmljivanje, dok (siromašniji) najmoprimac nije to imao. (Jasno, država mora uvijek dati tržišnu naknadu za oduzeti stan!).

      (Napomenimo još i to, da u Zakonu o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo nisu bili postavljeni neki posebni uvjeti otkupa za one nositelje stanarskog prava, koji su imali u vlasništvu drugi iznajmljeni stan. Otkup stana nije bilo uvjetovan odricanjem od vlasništva na nekom drugom iznajmljenom stanu, niti gubitkom neke druge imovine).  

------------------------

      Prema svemu što je gore rečeno, jasno je, i logično je, da se smije, radi socijalne pravde, oduzeti (uz tržišnu naknadu) iznajmljeni stan od vlasnika, da bi taj oduzeti stan mogao jeftino otkupiti najmoprimac, koji nema stan u svom vlasništvu, odnosno čije stambeno pitanje nije riješeno. (Možda je dobro napomenuti i to, da se u članku 48. ZNS radi o najmoprimcima koji su, vjerojatno, u tim unajmljenim stanovima živjeli više desetaka godina).

      To isto, što je učinjeno člankom 48. Zakona o najmu (1996.), bilo je učinjeno i nacionalizacijom odnosno dodjelom stanarskog prava na iznajmljenim privatnim stanovima za vrijeme SFRJ.  To je također bilo učinjeno radi socijalne pravde  -  naime, od privatnog vlasnika oduzeti su samo iznajmljeni stanovi, a nije oduzet onaj stan u kojemu je vlasnik živio. U slučaju nacionalizacije vlasništvo je oduzeto uz brisanje u zemljišnoj knjizi, a u drugim slučajevima trajno su oduzeta gotovo sva vlasnička prava, dodjelom stanarskog prava na tzv. privatnom neuseljivom stanu, bez brisanja u zemljišnoj knjizi.  (Time je bivši vlasnik prestao biti vlasnikom u smislu zakonske definicije, te je ostao samo nominalni "vlasnik". - Usporedi čl. 173. Zakona o vlasnišivu ****).

      Usporedimo još jednom slučaj tzv. privatnih neuseljivih (oduzetih) stanova (1), sa slučajem (2) iz članka 48. Zakona o najmu stanova:

      (1)  U tzv. privatnom neuseljivom stanu oduzeto je oko 90 % vrijednosti stana za vrijeme SFRJ, bez naknade.  [Preostalih oko 10 posto vrijedila je teoretska mogućnost (premda malo vjerojatna) da bi nominalni "vlasnik" neuseljivog stana možda mogao ponovno steći vlasnička prava u slučaju kad bi nositelj stanarskog prava svojom voljom odlučio zauvijek napustiti stan. To se je možda moglo ponekad dogoditi, premda vrlo rijetko].

      (2)  Po članku 48. Zakona o najmu stanova (ZNS) oduzeto je 100 % vrijednosti stana (u Republici Hrvatskoj, 1996. god.), a od toga 90 % bez naknade. (Preostalih oko 10 posto cijene vlasnik dobiva od stanara koji otkupljuje stan).

      U oba slučaja opravdanje za oduzimanje imovine  (t,j, ekonomske vrijednosti stana)  je socijalna pravda, budući da je vlasnikovo stambeno pitanje riješeno  (time što je stekao vlasništvo nad stanom koji mu je mogao služiti kao dom t.j. u kojem je mogao stanovati, a ako je stan iznajmio, to znači da je riješio svoje stambeno pitanje na neki drugi način), dok, naprotiv, stanar, prije stjecanja trajnih prava na tom oduzetom stanu, nije imao riješeno stambeno pitanje. (U oba slučaja vlasnik treba dobiti tržišnu naknadu za oduzetu vrijednost stana).

------------------------

     ZAKLJUČAK:

      U tzv. privatnom neuseljivom stanu oduzeta su, za vrijeme SFRJ, gotovo sva vlasnička prava, a time i oko 90 % vrijednosti stana, radi socijalne pravde, te su ta prava i ta vrijednost (90 %) zauvijek dani nositelju stanarskog prava. To je učinjeno ispravno, i nije protivno današnjem Ustavu RH***, a isto tako su ispravno, radi socijalne pravde, oduzeta sva vlasnička prava prisilnom jeftinom prodajom privatnih stanova najmoprimcima po članku 48. Zakona o najmu stanova (1996.).  (U oba slučaja to je ispravno, i u skladu je s Ustavom RH, baš zato, što je to učinjeno radi socijalne pravde).  Oduzeta vlasnička prava ne trebaju se, i ne mogu se, vraćati izvornim vlasnicima  (ne samo zato što su oduzeta u skladu s Ustavom RH, nego i zbog Rezolucije 1096 Parlamentarne skupštine Vijeća Europe, zbog Aneksa G međunarodnog Ugovora o pitanjima sukcesije, itd.), već država treba izvornim vlasnicima dati naknadu.

      OČITO  JE  I  SIGURNO,  DA  SU  ODLUKE  USTAVNOG  SUDA  POGREŠNE,  PROTUPRAVNE,  NELOGIČNE  I  NEPRAVEDNE. 

      Suci Ustavnog suda moraju postupiti pametno i pošteno, oni moraju samoinicijativno ispraviti svoje odluke, i odrediti (ocijeniti) da se naša stečena prava  ne smiju umanjiti ! 

      To od njih moraju tražiti i svi pošteni hrvatski i europski političari,  i svi ostali ljudi !

      Ne samo da se naša stečena prava (u tzv. privatnim neuseljivim stanovima) ne smiju umanjiti, nego ne smijemo biti ni diskriminirani u odnosu na one koji su dobili pravo otkupa stana po članku 48. Zakona o najmu stanova (i na sve ostale).  Dakle, i mi moramo dobiti jednako pravo otkupa naših stanova po odredbama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, kakvo su dobili drugi, a to je otkup za oko 10 posto cijene iz 1991. ili 1996. godine (jer još tada smo morali dobiti to pravo otkupa) uz mogućnost otplate na 30 godina, itd., a izvorni i nominalni vlasnici trebaju dobiti naknadu od države. 

------------------------

      (Molimo kritičke primjedbe na sve što je navedeno u ovom tekstu).

------------------------

*  Zakon o najmu stanova  (ZNS)  (Narodne novine broj 91 / 1996.)  

     Članak 48. 

      "(1) Osobe koje su primjenom odredbe članka 61. stavka 5. Zakona o stambenim odnosima ("Narodne novine", br. 51/85., 42/86., 22/92. i 70/93.) stekle pravo koristiti se stanom, imaju pravo taj stan otkupiti prema odredbama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ("Narodne novine", br. 43/92. - pročišćeni tekst, 69/92., 25/93., 48/93., 2/94., 44/94., 58/95. i 11/96.) ako nemaju u vlasništvu useljivu kuću ili stan i ako je vlasnik tog stana otkupio drugi stan prema odredbama istog Zakona.

      "(2) Zahtjev za kupnju stana osoba iz stavka 1. ovoga članka može podnijeti vlasniku stana, odnosno njegovom pravnom sljedniku u roku od 6 mjeseci od dana stupanja na snagu ovoga Zakona.

      "(3) Osobe iz stavka 1. ovoga članka koje ne otkupe stan stječu pravni položaj zaštićenog najmoprimca pod uvjetima pod kojima ta prava stječu ostali najmoprimci prema odredbama ovoga Zakona".

      Zakon o stambenim odnosima (ZSO)  -  (Narodne novine", br. 51/85.)

      Član 61.

      (St. 1)   "Kad stanar ili njegovo maloljetno dijete ima ili stekne u istom mjestu u vlasništvu useljivu obiteljsku kuću ili stan kao poseban dio zgrade koji odgovara potrebama njegova porodičnog domaćinstva, dužan je o tome obavijestiti stambeni organ te u roku 30 dana od dana obavijesti sa članovima svog porodičnog domaćinstva preseliti u tu ku­ću odnosno stan. a stan iz kojega se iseli, slobodan od oso­ba i stvari, predati davaocu tog stana" (......)

      (St. 2)   "Smatra se da stanar ili njegovo maloljetno dijete ima ili da je stekao u istom mjestu u vlasništvu useljivu obitelj­sku kuću ili stan kao posebni dio zgrade i ako ima ili stekne stan odnosno obiteljsku kuću koju on i članovi nje­gova porodičnog domaćinstva u istom mjestu koriste po­vremeno za odmor - kuća za odmor, ako je izdana doz­vola za njezinu upotrebu, odnosno ako se faktički može koristiti, a pod uvjetom da ne podliježe rušenju prema po­sebnim propisima".

      (St. 3)   "Ne smatra se kućom za odmor gospodarski ili sličan objekt izgrađen na poljoprivrednom zemljištu koji vlasnik i članovi njegova porodičnog domaćinstva koriste za obav­ljanje poljoprivredne djelatnosti".

      (St. 4)   "Izuzetno od odredbe iz stava 1. ovoga člana, ako obi­teljska kuća ili stan kao poseban dio zgrade ne odgovara potrebama porodičnog domaćinstva stanara, stanar može sa članovima porodičnog domaćinstva koji čine posebno porodično domaćinstvo preseliti u tu obiteljsku kuću odno­sno stan, a preostali članovi porodičnog domaćinstva ima­ju pravo nesmetano koristiti stan iz kojeg se stanar iselio, ako nije veći od odgovarajućeg stana za članove koji su ostali u stanu".

      (St. 5)   "Ako obiteljska kuća odnosno stan kao poseban dio zgrade ne odgovara potrebama porodičnog domaćinstva stanara te ako stanar ne preseli u skladu sa stavom 4. ovoga člana, dužan ih je iznajmiti po odredbama članova 109. do 118. ovoga zakona".

      (St. 6)   "U slučaju iz stava 5. ovoga člana osobu najmoprimca, u pravilu, određuje davalac stana na korištenje"

      (St. 7)   "Prodaja obiteljske kuće ili stana kao posebnog dijela zgrade ili drugo raspolaganje od strane vlasnika nakon što su ispunjeni uvjeti iz člana 7. ovoga zakona ne utječe na primjenu odredaba ovoga člana".

      Član 62.

      "Kad stanar ne postupi po odredbama člana 60. i 61. ovoga zakona, nadležni stambeni organ donijet će rješenje o ispražnjenju stana i odrediti rok za iseljenje, koji ne mo­že biti kraći od tri ni duži od 15 dana".

      Član 63.

      "Isto mjesto, u smislu člana 61. ovoga zakona, smatra se područje općine ako skupština općine odlukom ne utvr­di drukčije. U gradu s više općina pod istim mjestom smatra se područje cijelog grada

(......)"

-----------------

* *  Odluka i Rješenje Ustavnog suda RH br. U-I-762/1996  i dr.  (Narodne novine broj: 48 / 1998.)

      "15. Članak 48. stavak 1. Zakona o najmu, propisuje da osobe koje su primjenom odredbe članka 61. stavka 5. Zakona o stambenim odnosima iz 1985. godine stekle pravo koristiti se stanom, imaju pravo taj stan otkupiti prema odredbama Zakona o prodaji, ako nemaju u vlasništvu useljivu kuću ili stan i ako je vlasnik tog stana otkupio drugi stan prema odredbama istog Zakona. (......)

      "Predlagatelji pod 1), 5), 9), 10) i 17), kao najmodavci ističu da činjenica što je vlasnik mogao otkupiti stan u društvenom vlasništvu, ne može biti za njega otegotna okolnost, niti mu može uskraćivati pravo vlasništva na drugom stanu, da se radi o prisilnoj prodaji bez mogućnosti ostvarivanja tržišne cijene, o ograničavanju vlasničkih prava, u stvari o svojevrsnom izvlaštenju odnosno svojevrsnoj konfiskaciji, odnosno o novoj nacionalizaciji i oduzimanju imovine bez pravične naknade, čime da se ugrožava sama ustanova vlasništva, što je protivno odredbama čl. 3., 28., 48. stavku 2. i članku 50. Ustava.

      "Prijedlozi nisu osnovani.  (......)

       "Što se tiče navoda predlagatelja pod 1), 5), 9), 10) i 17), treba imati na umu činjenicu da su oni bili nositelji stanarskog prava na većem stanu od onog u njihovom vlasništvu, i taj su veći stan mogli kupiti pod netržišnim uvjetima prema odredbama Zakona o prodaji. Zadržavanje stanarskog prava na većem stanu bilo je uvjetovano njihovom dužnošću da stan koji su stekli u vlasništvo, a koji nije odgovarao njihovim obiteljskim potrebama, iznajme pod uvjetima iz čl. 109. do 118. Zakona o stambenim odnosima iz 1985. godine (članak 61. stavak 5. Zakona o stambenim odnosima iz 1985. godine). Stoga i propisivanjem kao u osporenoj odredbi, da su oni dužni najmoprimcima, ali samo onima koji nemaju u vlasništvu useljivu kuću ili stan, i samo u slučaju da su kupili stan na kojem su imali stanarsko pravo, prodati stan prema odredbama Zakona o prodaji, nisu oni kao vlasnici tih stanova stavljeni u nepovoljniji položaj. Ocjenjuje se da je osporavana odredba izraz načela socijalne pravde iz članka 3. Ustava, a ne ograničavanje ili oduzimanje prava vlasništva protivno odredbama članka 50. Ustava".

-----------------

***  Ustavni sud je u svom  Rješenju br. U-I-993/23 (vidi dolje!) pogrešno rekao da su ugovori, kojima se stjecalo stanarsko pravo, suprotni Ustavu RH, t.j. ustavnim (vlasničkim) pravima građana, koja su zajamčena Ustavom RH.  Naime, izvorni vlasnici su tim ugovorima izgubili vlasnička prava, ali to je opravdano, jer je učinjeno radi socijalne pravde.  Ono što je suprotno današnjem Ustavu RH, pri oduzimanju vlasničkih prava na privatnim stanovima, bilo stjecanjem stanarskog prava za vrijeme SFRJ  ili po članku 48. Zakona o najmu stanova u RH (1996.),  jest  samo to, što izvorni vlasnici nisu dobili tržišnu naknadu.  Dakle, država im treba dati tu naknadu, a ne smije se kršiti socijalna pravda ni stečena prava stanara  (koja su stanari stekli radi te socijalne pravde), bilo da se radi o nositeljima stanarskog prava, ili o najmoprimcima iz članka 48. Zakona o najmu stanova.  (To oduzimanje vlasničkih prava na stanovima radi socijalne pravde je u skladu s gore navedenom Odlukom i Rješenjem Ustavnog suda RH  br. U-I-762/1996  i dr.).

 

      Rješenje Ustavnog suda RH br.: U-I-993/23 i dr.  (NN br.: 32 / 2005.)

"Članak 2. Aneksa G Ugovora nije mjerodavan u konkretnom slučaju. Odredba članka 2. stavka 2. Aneksa G Ugovora, na koju se podnositelji osobito pozivaju, obvezuje države sljednice da sve ugovore sklopljene od strane građana ili drugih pravnih osoba SFRJ do 31. prosinca 1990., uključujući one sklopljene s javnim poduzećima, poštuju bez diskriminacije. Ta obveza, međutim, nikako ne pretpostavlja i obvezu država sljednica da zadrže u nacionalnom zakonodavstvu pravne institute socijalističkog ure­đe­nja bivše SFRJ koji su suprotni temeljnim jamstvima sloboda i prava čovjeka i građanina zajamčenim Ustavom Republike Hrvatske, među koje institute pripada i stanarsko pravo, uključujući i ugovore na temelju kojih se ono stjecalo". - [To je pogrešno, kao što je gore objašnjeno -  Naime, Ustavni sud tu kaže da članak 2. Aneksa G "nije mjerodavan" u našem slučaju, jer da on ne obvezuje državu (RH) da zadrži u svom zakonodavstvu stanarsko pravo (koje je, navodno, suprotno Ustavu RH) uključujući i ugovore kojima je stečeno to stanarsko pravo.  Pogrešno je rečeno da Aneks G (čl. 2.) nije mjerodavan.  Aneks G (čl. 2.) jest mjerodavan u našem slučaju, jer, ako je stanarsko pravo u nekim slučajevima bilo stečeno (prije 1990. god.) suprotno Ustavu RH, to je irelevantno (nema nikakvu važnost), budući da se Ustav RH na to ne odnosi, kao što je rekao i Ustavni sud RH 1999. godine. To je Ustavni sud RH rekao u ovoj svojoj odluci:  Odluka i Rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske  broj U-I-673/1996 i dr. od 21. travnja 1999. -  Narodne novine br.: 39/23.04.1999. - "...temeljem zakona i pravnih akata donesenih za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine, prijašnji vlasnici izgubili (su) vlasništvo, odnosno druga imovinska prava, pa ta prava - jer više ne postoje - nisu ni povrijeđena (,,,,,,) Stoga je bez osnove pozivanje na ustavna prava koja se temelje na stavku 1. članka 48. (......) Ustava. (......)  Ustav Republike Hrvatske donijet je 22. prosinca 1990. i on se primjenjuje samo na pravne odnose koji su nastali nakon njegovog donošenja i stupanja na snagu.  Nema sumnje da su pravni akti bivše SFR Jugoslavije i SR Hrvatske o oduzimanju imovine suprotni temeljnim načelima i pravilima o zaštiti ljudskih prava navedenih u Ustavu, ali se on na njih niti ne odnosi."].

-----------------

****   Pismo poslano novinama i drugima 1. VIII. 2007. (objavljeno u Jutarnjem listu):

      Sudski vještak Žarko Željko, odgovarajući u Jutarnjem listu od  28. 7. 2007. (str. 46) na pitanje o vlasništvu i pravima tzv. "zaštićenog najmoprimca", napisao je ovo: "Vlasništvo na nekretnini dokazuje se isključivo izvatkom iz zemljišne knjige. Vlasnički list je dokaz vlasništva...". 

      U kojem članku Ustava ili zakona to piše?  To podsjeća na neke izjave premijera Sanadera i predsjednika SDP-a Milanovića, prema kojima, navodno, ne postoji nominalno vlasništvo. Međutim u članku 173. Zakona o vlasništvu piše ovo: "(2) Kad pravo vlasništva nekretnine na temelju posebnoga zakona prestane bez brisanja u zemljišnoj knjizi, takav prestanak prava vlasništva ne može ići na štetu onih koji za nj nisu znali niti su to morali znati, pri čemu se nikomu ne može predbaciti da nije istraživao izvanknjižno stanje".

      Dakle, ako je nakon zakonskog prestanka vlasništva bivši vlasnik ostao upisan u zemljišnoj knjizi, onda se ne može izvatkom iz zemljišne knjige dokazivati da je on vlasnik. Takvo vlasništvo je nominalno (t.j. samo prividno, nepostojeće), a nije zakonito vlasništvo. U tom slučaju zakonito je izvanknjižno stanje.

       dr. med. Branko Sorić

-----------------

      Molimo kritičke primjedbe na sve što je navedeno u ovom tekstu.

------------------------

3. I. 2009.

                  dr. med. Branko Sorić i drugi nositelji stanarskog prava

------------------------------------------------------------------------------------------------------------ 

REAGIRANJA:   U par dana nakon objavljivanja gornjeg teksta nekoliko ljudi je izrazilo svoje slaganje i podršku.  Za razliku od toga, stigao je i jedan e-mail sa potpisom i adresom nama nepoznate osobe, koji je proslijeđen policiji (i još nekima), jer sadrži vulgarnosti, uvrede, neistine, zlonamjerne izmišljotine, i sl.  (Možda pošiljatelj svjesno laže, a možda je od nekoga obmanut).  Osim navedenoga, u tom e-mailu se iznose i neke općenite tvrdnje, s kojima bismo se možda mogli i složiti, kao na pr., da liječnici (uključujući i mene) nisu naročito pametni ljudi, da medicinski fakultet može završiti bilo tko, ako ima dobro pamćenje, da liječnici "nemaju pojma o matematičkoj logici"(!), itd.  Međutim, istovremeno se tvrdi da smo "nemoralni i nepošteni", samo zato što Rezoluciju 1096 Parlamentarne skupštine Vijeća Europe smatramo mjerilom poštenja, pravednosti i moralnosti zakona!!!