SP
Home | STAN | U.sud/DORH | NAKNADA | ZNS | Ludilo | IX.13./Crkva | Dom | Pravednost | Dug | Dobrota | OBZOP | 999g/pojmovi | Predsjedniku RH | ZASTARA | XI 09 | II 10 | Pisma IX 09 | Ugovor | Becic(Sabor) | Long lease etc. | Cl.48.ZNS | Possessions/ECHR | Stecena prava | Socijalna pravda | Aneks G / R.1096 | VIII 08 | VII 08 | UN1 | UN2
Stecena prava

                                  (Citati iz knjige "Denacionalizacija" profesora dr. sc. Simonettija - Vidi dolje***)

1.)   Ukratko o našim stečenim pravima:  

      Nakon drugog svjetskog rata, zakonima su trajno oduzeta vlasnička prava (posjeda stana, uporabe, itd.) od vlasnika svih iznajmljenih privatnih stanova. Ta ista vlasnička prava po zakonu su zauvijek dobili nositelji stanarskog prava i njihovi pravni sljednici t.j. članovi obiteljskog kućanstva, na koje se prenosilo stanarsko pravo nakon smrti nositelja. (Kraći naziv za nositelja stanarskog prava, po Zakonu o stambenim odnosima, jest "stanar"). Ta trajna prava stanara (nositelja s.p.) bila su isključiva (naime, bez dopuštenja stanara nitko, pa ni nominalni zemljišno-knjižni vlasnik, nije se mogao useliti u stan; - čl. 58. Zakona o stambenim odnosima, 1974.). Svi ti oduzeti (nacionalizirani) privatni stanovi bili su u zemljišnim knjigama upisani kao društveno vlasništvo, a nakon toga je na jednom dijelu tih stanova bilo ponovno upisano (nominalno) vlasništvo izvornih privatnih vlasnika, ali njima nisu vraćena vlasnička prava, koja su i dalje trajno zadržali stanari (nositelji stanarskog prava). (To su tzv. "privatni neuseljivi" stanovi,  t.j. stanovi koji su bili nominalno "izuzeti iz nacionalizacije". Smisao tog nominalnog "vlasništva" bio je taj, da stan, u slučaju da ga stanar svojom voljom trajno napusti, ne bi pripao državi, nego nominalnom zemljišno-knjižnom "vlasniku", koji bi u tom slučaju ponovno stekao izgubljena vlasnička prava, t.j. postao bi ponovno pravi vlasnik).

      U skladu s Rezolucijom 1096 Parlamentarne skupštine Vijeća Europe iz 1996. godine, zakonodavci i Ustavni sud zauzeli su stajalište, da se vlasnička prava na stanovima, koja su bila zakonima trajno oduzeta u SFRJ  i dana nositelju stanarskog prava,  ne vraćaju  izvornom vlasniku stana, nego mu se daje naknada, kako se ne bi kršila stečena prava stanara (nositelja s.p.). To je doista provedeno u djelo u slučaju onog dijela nacionaliziranih stanova, koji su ostali upisani u zemljišnim knjigama kao društveno vlasništvo.

      Međutim, istu Rezoluciju 1096 vlast je nastojala izigrati u slučaju tzv. privatnih neuseljivih stanova, u kojima su prekršena spomenuta stečena prava stanara i uskraćeno pravo otkupa, i to samo na temelju upisa u zemljišnoj knjizi, gdje je bio upisan privatni (nominalni) vlasnik.

      Vlast je sasvim nelogično i POGREŠNO tvrdila, da taj upis u zemljišnoj knjizi znači to, da vlasnička prava uopće "nisu oduzeta" od privatnog vlasnika, i da se zato ne može dati pravo otkupa nositelju stanarskog prava, te da (navodno) njegova stečena prava ne postoje, odnosno da se ne moraju poštovati, jer (navodno) "zemljišno-knjižnom vlasniku su stalno pripadala i pripadaju sva vlasnička prava", i slično.  To je bio jedini razlog, zbog kojega je nama  (nositeljima stanarskog prava u tzv. privatnim neuseljivim stanovima)  ukinuto stanarsko pravo i uskraćeno pravo jeftinog otkupa naših stanova!  

      Međutim, to je čista besmislica !!!   Radi se o bitnoj i teškoj zabludi, jer, kad bi to gore spomenuto shvaćanje bilo opravdano i istinito, onda bi i zemljišno-knjižni vlasnik nekog stana, na kojemu postoji, npr., trajno pravo stanovanja u korist neke obitelji (po današnjem Zakonu o vlasništvu*), mogao također tvrditi da njemu "pripadaju sva vlasnička prava" (jer je upisan u zemljišnoj knjizi), te da mu se zato mora omogućiti useljenje u "njegov" stan, itd.!  Ta tvrdnja bi, jasno, bila potpuno pogrešna i protivna današnjem Zakonu o vlasništvu i Ustavu RH.  Jednako je pogrešna takva tvrdnja i u našem slučaju, budući da je stanarsko pravo (isto kao i današnje pravo stanovanja) također u sebi sadržavalo gotovo sva trajna i isključiva vlasnička prava (posjeda, uporabe, i dr.), koja su bila zakonski (dodjelom stanarskog prava) trajno oduzeta od izvornog vlasnika i zauvijek dana stanaru. Radilo se, dakle, o oduzetoj imovini (t.j. o trajno oduzetoj ekonomskoj vrijednosti, koja iznosi oko 90 posto vrijednosti stana) i o trajnim stečenim pravima nositelja stanarskog prava, koja se moraju poštovati  po Rezoluciji 1096 Parlamentarne skupštine Vijeća Europe, po Aneksu G međunarodnog Ugovora o pitanjima sukcesije, kao i po gore navedenom stajalištu samog zakonodavca i Ustavnog suda.  (Vidi također dolje članke 1., 30. i 173. Zakona o vlasništvu**!)

      Ta naša stečena prava su pogrešno i protupravno prekršena, i to se mora ispraviti izmjenom Zakona o najmu stanova i Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo. Mi moramo dobiti ista prava kao što su dobili stanari u nacionaliziranim stanovima (pa čak i u nekim privatnim stanovima, po članku 48. Zakona o najmu stanova, 1996.), jer praktički nema razlike (u pogledu vlasništva itd.) između nacionaliziranih stanova i naših (tzv. privatnih neuseljivih) stanova, što proizlazi iz znanstvene i zakonske definicije vlasništva, i iz zakonskih odredaba.

__________________ 

*  Pravo stanovanja je osobna služnost po Zakonu o vlasništvu i drugim stvarnim pravima. Po članu 244. (3) tog zakona, ako je osobna služnost osnovana u korist neke obitelji, prestaje kad ta obitelj izumre. Budući da obitelj uopće ne mora izumrijeti, zemljišno-knjižni vlasnik je u takvom slučaju trajno izgubio vlasnička prava posjeda, uporabe itd., premda je i dalje ostao upisan u zemljišnoj knjizi. Jasno je, da ista situacija postoji i u slučaju stanarskog prava.

------------------

2.)   Opširnije:  Kopija e-maila, poslanog na dolje navedene i druge adrese:  

                      .

----- Original Message -----

From: Branko Soric

To: redakcija@jutarnji.hr ; jutarnji_list@eph.hr ; redakcija@novilist.hr ; gl.urednik@vecernji.net ; glavniurednik@slobodnadalmacija.hr ; vjesnik@vjesnik.hr ; info@feral.hr ; hina@hina.hr ; uprava@hina.hr ; nl-redakcija@novi-list.htnet.hr ; globus@eph.hr ; redakcija@glas-koncila.hr

Cc:  (......)

Sent: Thursday, November 27, 2008 10:37 AM

Subject: Stecena prava / Prof. Simonetti: "Denacionalizacija"

----------------------------------------------------------------------------------------- 

     27. XI. 2008.

NAŠA  STEČENA  PRAVA  I 

NEDOPUSTIVE  POGREŠKE  SUDOVA

    

      Nama - nositeljima stanarskog prava u tzv. privatnim neuseljivim stanovima u Hrvatskoj, kao i našim obiteljima, potpuno neopravdano i protupravno je oduzeta gotovo cijela naša imovina t.j. naša zakonita, trajna, zauvijek nasljediva, isključiva vlasnička prava (posjeda stana, uporabe, itd.) koja smo zauvijek stekli u okviru našeg stanarskog prava.  Tu našu  imovinu  (stečena prava)  protupravno nam oduzimaju zakonodavci (Hrvatski sabor), suci Ustavnog suda RH, Europskog suda za ljudska prava (ECHR). Oni su, bilo namjerno ili nesvjesno, zlouporabili svoj položaj i ovlasti  te su prekršili Ustav RH, Europsku konvenciju o ljudskim pravima, Aneks G međunarodnog Ugovora o pitanjima sukcesije, itd.  To je sasvim nedopustivo i mora se ispraviti!       ( Vidi također na Internetu:

http://soric-b.tripod.com/dokumenti/id11.html

http://soric-b.tripod.com/dokumenti/  ... itd.).

      Budući da se krivci nalaze u tijelima vlasti i na čelu velikog dijela političkih stranaka (u Hrvatskoj, a, čini se, i u Europi), te budući da ne ispravljaju učinjena zlodjela, usprkos našim žalbama kroz dulje od dvanaest godina, nama preostaje jedino to, da se žalimo direktno narodu, kojemu, po Ustavu RH (čl. 1.), pripada sva vlast u Republici Hrvatskoj.  U tu svrhu neophodno je potrebno da nam se omogući često i stalno objavljivanje naših opširnih tekstova u najčitanijim novinama.  Međutim, to ostvarivanje naše Ustavom zajamčene slobode govora i javnog nastupa onemogućuje nam se neobjavljivanjem najvećeg dijela naših pisama i članaka, kao i visokim cijenama velikih novinskih oglasa. 

      Zato molimo sve fizičke i pravne osobe u Hrvatskoj, Europskim državama i SAD-u, sva tijela vlasti u tim državama, sva veleposlanstva tih država u RH, i svakog drugoga, da pristanu plaćati naše velike oglase u novinama, jer mi nemamo novaca za to.  Za početak, te oglase bismo objavljivali u najčitanijim hrvatskim novinama, a bilo bi potrebno objavljivati ih i u drugim europskim i američkim najčitanijim novinama. (Naime, skandalozno, protupravno, otimačko-diskriminatorsko ponašanje vlasti bilo bi svjetska senzacija, kad bi novine o tome pisale dovoljno i na ispravan način  - ali ne pišu, jer su pod kontrolom vlasti!). Dovoljno je spomenuti dvije činjenice koje nepobitno dokazuju tešku i nedopustivu  pogrešku Ustavnog suda Republike Hrvatske,  KOJA  SE,  DAKLE,  MORA  ISPRAVITI(!!!), a to su:  kršenje socijalne pravde  i  kršenje pravne sigurnosti. (Dokaze vidi dolje*!).

      Nema nikakve sumnje, i potpuno je jasno, da nas je hrvatska država oštetila doista potpuno neopravdano i protupravno!  Uopće ne sumnjamo u to, da bi velika većina građana Hrvatske stala na našu stranu i dala nam podršku, kad bismo mogli dovoljno često i dovoljno dugo (stalno, neprekidno) objavljivati naša opširna objašnjenja i dokaze, te kad bi se, na pr., proveo referendum o tome  -  ali, jasno, samo pod uvjetom da rezultati referenduma ne bi bili falsificirani, "nategnuti", neistiniti!  (Na žalost, mora se jako sumnjati u istinitost takvih rezultata, pogotovo u Hrvatskoj, i to ne samo rezultata eventualnog referenduma, nego i izbora, raznih anketa, i dr.).

--------------- 

      Da smo mi potpuno u pravu, te da je Ustavni i Europski sud donio pogrešne i protupravne odluke, svatko se može lako uvjeriti, ako pročita stavak 10. Rezolucije 1096 Parlamentarne skupštine Vijeća Europe. Tamo piše, da se imovina, koja je bila oduzeta za vrijeme vladavine komunističkih totalitarnih sistema, treba u principu restituirati "in integrum" ali samo pod uvjetom da se to može učiniti bez kršenja stečenih prava drugih osoba, a ako to nije moguće, država treba izvornim vlasnicima dati pravičnu materijalnu naknadu. To je toliko jasno, da je nezamislivo kako bi ikoji prosječan čovjek mogao i pomisliti, da bi se naša stečena prava smjela kršiti radi direktnog vraćanja oduzetih vlasničkih prava izvornim vlasnicima!  Nema sumnje, da im se, umjesto restitucije u naturi, treba dati pravična odnosno tržišna naknada! 

--------------- 

      Radi se o bitnoj i teškoj zabludi i obmani, koja potječe od jednog dijela bivših odnosno nominalnih vlasnika, političara i sudaca najviših sudova, koji su nelogično i potpuno pogrešno tvrdili da izvornim vlasnicima tzv. neuseljivih stanova "ništa nije oduzeto" (dodjelom stanarskih prava) budući da su u zemljišnim knjigama bili upisani kao "vlasnici". Tvrdili su, da upis u zemljišnoj knjizi sam po sebi znači da upisana osoba ima sva vlasnička prava, i sl.  Ta tvrdnja je potpuno pogrešna i neistinita, i to je sasvim lako dokazati i shvatiti.  (Vidi dolje o odredbama Zakona o vlasništvu i dr.**).  Isto tako, to je jasno i iz knjige "Denacionalizacija"*** (str. 27.) profesora dr. Simonettija, gdje piše ovo:  "Ustanova zaštićenog najmoprimca u stanu vraćenom prijašnjem vlasniku...".  Odatle je jasno, da je takav "privatni neuseljivi" stan bio najprije oduzet, pa je zatim (protupravno) "vraćen", t.j. najprije su, dodjelom stanarskog prava, bila trajno oduzeta od izvornog vlasnika gotovo sva vlasnička prava (posjeda, uporabe, itd.), koja su trajno (zauvijek) dana nositelju stanarskog prava, a zatim se, odredbom Zakona o najmu stanova o prestanku stanarskog prava, ta oduzeta vlasnička prava vraćaju, t.j. restituiraju se "u naturi"  -  što je pogrešno, ništavno (po čl. 2. (1)(b) Aneksa G), i nedopustivo, jer, kao što će dolje biti objašnjeno, umjesto restitucije država treba dati naknadu.

--------------- 

      Da se oduzeta vlasnička prava ne smiju vraćati "u naturi", već umjesto toga država treba dati naknadu, jasno je ne samo iz Rezolucije 1096, nego i  iz spomenute knjige "Denacionalizacija" profesora dr. Simonettija*** , usprkos činjenici da njegova glavna preokupacija nije zaštita naših prava, nego je on, naprotiv, svoju pozornost u prvom redu usmjerio na zaštitu prava izvornih vlasnika i na denacionalizaciju oduzete imovine.  Naime, on u spomenutoj svojoj knjizi kaže, da se ta knjiga pridružuje gledištu udruge prijašnjih vlasnika.  Međutim, on kaže i to, da "denacionalizacija po pravilu ne dovodi do restitucije oduzete postojeće imovine, jer je to nemoguće zbog zaštite stečenih prava trećih osoba", pa se zato, u pravilu, daje naknada.  Također kaže: "Zaštita stečenih prava je pretpostavka pravne sigurnosti, a pravna sigurnost je bitni sastojak prava.  Prema tome se stečena prava ni denacionalizacijom ne smiju vrijeđati".  (Itd.  - Napomena: Prof. dr. sc. Petar Simonetti je vanjski znanstveni savjetnik Ustavnog suda Republike Hrvatske.  Vidi dolje opširnije citate iz spomenute njegove knjige).

      Prema profesoru Simonettiju,  (1)  stajalište Ustavnog suda  (pojednostavljeno rečeno)  je to,  da Ustav RH  ne zahtijeva povrat oduzete imovine, već da država može vratiti što hoće, ako hoće.  Drugim riječima, današnji Ustav se  ne primjenjuje unatrag na ranije izvršeno oduzimanje imovine. 

      Međutim, u našem slučaju  (2)  Ustavni sud "skače sam sebi u usta", pa  sasvim nelogično zauzima suprotno stajalište(!)  i  primjenjuje  današnji  Ustav  na  naše ugovore, kojima smo stekli stanarsko pravo,  t.j.  kaže, da se ti naši ugovori ne moraju poštovati (za razliku od svih ostalih ugovora koji se moraju poštovati po Aneksu G međunarodnog Ugovora o pitanjima sukcesije),  jer da su naši ugovori suprotni današnjem Ustavu RH  (t.j. ustavnim pravima građana  - drugim riječima pravima izvornih vlasnika)!!!  -  (Vidi o Aneksu G na ovoj adresi:

http://soric-b.tripod.com/sp/id10.html   ).

      Prof. Simonetti kritizira stajalište Ustavnog suda u onom prvom slučaju (1), ali iz svega toga (kao što je logično i ispravno)  on  ne  izvlači zaključak o obvezi naturalne restitucije vlasničkih prava, nego samo zaključuje da država treba dati naknadu za ta oduzeta vlasnička prava, kako se ne bi kršila stečena prava  (a to su, u našem slučaju, prava stečena u okviru stanarskog prava).

--------------- 

      Iz svega što je gore rečeno, jasno je, da se u slučaju naših stanova, isto kao i u slučaju nacionaliziranih stanova, radi o imovini oduzetoj u SFRJ, koja se ne smije restituirati "in integrum", već država treba dati naknadu izvornim vlasnicima, a naša stečena prava moraju ostati neumanjena.  To se može postići na onaj isti način, na koji je to ostvareno u nacionaliziranim stanovima, kao i u PRIVATNIM stanovima (po čl. 48. Zakona o najmu stanova, 1996.), t.j. tako, da i mi dobijemo isto pravo otkupa naših stanova, po odredbama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo  -  a to znači:  otkup za oko deset posto cijene iz 1996. godine, uz mogućnost otplate na trideset godina, itd.  -  dok izvorni vlasnici trebaju dobiti tržišnu naknadu od države.

--------------- 

      dr. med. Branko Sorić  i  drugi nositelji stanarskog prava

________________ 

*  Dokaz, da je Ustavni sud RH prekršio socijalnu pravdu svojim odlukama, iz kojih proizlazi kršenje naših stečenih prava  (kao i uskraćivanje otkupa naših stanova za oko 10 posto cijene, itd., kao što su otkupljeni društveni i nacionalizirani stanovi), jest činjenica, da je taj isti Ustavni sud RH odobrio, radi socijalne pravde, upravo takav jeftini otkup privatnih stanova, protiv volje  zakonitih zemljišno-knjižnih vlasnika, čak i običnim najmoprimcima (bez stanarskog prava!), po članku 48. Zakona o najmu stanova iz 1996. godine!!!

   Dokaz, da je Ustavni sud RH skrivio pravnu nesigurnost, jest nedopustivo kršenje naših stečenih prava.  Prof. Simonetti kaže, da stečena prava isključuju restituciju (u naturi) oduzete imovine. Također kaže ovo: "Zaštita stečenih prava je pretpostavka pravne sigurnosti, a pravna sigurnost je bitni sastojak prava". (Vidi dolje!).

________________

** Iz Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima  (NN br. 91 / 1996): 

   Članak 1. (2) Samo je jedna vrsta prava vlasništva.

   Članak 30. (1) Pravo vlasništva je stvarno pravo na određenoj stvari koje ovlašćuje svoga nositelja da s tom stvari i koristima od nje čini što ga je volja te da svakoga drugoga od toga isključi... (......)  (2) U granicama iz stavka 1. ovoga članka vlasnik ima, među ostalim, pravo posjedovanja, uporabe, korištenja i raspolaganja svojom stvari.  (Napomena B.S.:  Po Zakonu o stambenim odnosima (1974.; čl. 58.), isključivo pravo posjeda itd. imao je nositelj stanarskog prava. Bez njegovog dopuštenja nitko, pa ni nominalni vlasnik, nije se mogao useliti u stan).

   Članak 173.  (2) Kad pravo vlasništva nekretnine na temelju posebnoga zakona prestane bez brisanja u zemljišnoj knjizi, takav prestanak prava vlasništva ne može ići na štetu onih koji za nj nisu znali niti su to morali znati, pri čemu se nikomu ne može predbaciti da nije istraživao izvanknjižno stanje. 

   [PRIMJEDBA B.S.:  Odatle je jasno, da upis u zemljišnoj knjizi sam po sebi ne znači uvijek vlasništvo i nije uvijek dokaz vlasništva, već se može raditi i o "vlasništvu" koje je samo nominalno (prividno, nepostojeće, nezakonito, nezakonsko).  Naprotiv, zakoniti vlasnik, osim što je upisan u zemljišnoj knjizi, mora uz to imati sva zakonska, isključiva vlasnička prava (ovlasti), kao što je navedeno u članku 30. Zakona o vlasništvu. Bez tih vlasničkih prava (ovlasti) ne može postojati vlasništvo. (Naime, postoji samo jedna vrsta vlasništva). Ako su glavna vlasnička prava trajno zakonom oduzeta, time je oduzeto i (zakonsko) vlasništvo, pa preostaje samo nominalno "vlasništvo"].

   Članak 244.  (3) Ako je osobna služnost osnovana u korist jedne obitelji, prestaje kad ta obitelj izumre;... (......)    (PRIMJEDBA B.S.:  Među osobne služnosti spada pravo stanovanja.  I u ovom slučaju, budući da obitelj ne mora izumrijeti, vlasnik trajno gubi gotovo sva vlasnička prava, iako ostaje upisan u zemljišnoj knjizi). 

   Iz gore navedenoga je jasno, da je potpuno  POGREŠNO  shvaćanje, prema kojemu upis u zemljišnoj knjizi, sam po sebi, uvijek znači i dokazuje da upisana osoba  "ima sva vlasnička prava" (a ako su joj ta prava zakonom trajno oduzeta, onda bi se, po tom pogrešnom shvaćanju, trebalo smatrati da "uopće nisu oduzeta"!!!).

________________ 

***  Petar Simonetti:  Denacionalizacija, Pravni Fakultet, Rijeka, 2004.

(Prof. dr. sc. Petar Simonetti je vanjski znanstveni savjetnik Ustavnog suda RH).

Vidi dolje citate iz knjige "Denacionalizacija" profesora Simonettija!    

---------------------------------

dr. med. Branko Sorić  i  drugi nositelji stanarskog prava

------------------------------------------------

------------------------------------------------

MOLIMO  OBJAVITI  CIJELI  GORNJI 

TEKST  U  SVIM  NOVINAMA.
MOLIMO  KRITIČKE  PRIMJEDBE !

----------------------------------------------------------  

Citati iz knjige "Denacionalizacija" profesora dr. sc. Simonettija

(Petar Simonetti:  Denacionalizacija, Pravni Fakultet, Rijeka, 2004.

UDK: 347.23   /   ISBN: 953-6597-45-4)   -  (Podcrtao B. Sorić).

    (IZ UVODA:)

    __  (Str. 3.)  "Restitucija prava vlasništva je ograničena pravom otkupa stana koje je priznato stanaru (čl. 22-28), nositelju stanarskog prava". 

      (Zakon o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine:  Članak 22.  "Stanovi oduzeti prijašnjem vlasniku na temelju propisa iz članka 2. te akata i načina propisanih člankom 3. ovoga Zakona na kojima postoji stanarsko pravo ne vraćaju se u vlasništvo... (......)  Prijašnjem vlasniku pripada pravo na naknadu, a stanaru pravo na otkup stana").

   

    __  (Str. 22.)  "Denacionalizacija po pravilu ne dovodi do restitucije oduzete postojeće imovine, jer je to nemoguće zbog zaštite stečenih prava trećih osoba, (......). Zato je učinak denacionalizacije, po pravilu, obveza davanja naknade u obliku koji propisuje Zakon. (......)  Sam Zakon o naknadi, osim toga, dopustio je otkup oduzetih stanova nosiocima stanarskog prava. Zato je učinak denacionalizacije, po pravilu, obveza davanja naknade, u obliku koji propisuje Zakon, a restitucija oduzete imovine, nepokretnih i pokretnih stvari jest iznimka".

    

    __  (Str. 24.)  "3. Pravna osnova denacionalizacije

      O pravnoj osnovi denacionalizacije postoje dva oprečna gledišta.

      a)   Zakon kao pravna osnova denacionalizacije

      Prema prvom gledištu pravna je osnova denacionalizacije zakon, a ne Ustav Republike Hrvatske, pa je zakonodavac potpuno slobodan u određivanju predmeta denacionalizacije i kruga ovlaštenika prava na denacionalizaciju, vodeći računa o gospodarskim i drugim mogućno­stima države.

      Ovo gledište izrazio je zakonodavac na nesumnjiv način, podržao ga je Ustavni sud RH, (......) a ovo gledište podržava pretežni dio znanstvene i stručne literature.

      b)   Ustav kao pravna osnova denacionalizacije

      Prema drugom gledištu, pravna osnova denacionalizacije nalazi se u Ustavu Republike Hrvatske koji jamči pravo vlasništva i nasljeđivanja, a nepovredivost prava vlasništva uzdiže u red najviših vrednota ustavnog poretka Republike Hrvatske, derogirajući društveno vlasništvo i osnove oduzimanja imovine. Time je Ustav neizravno obvezao zakonodavca da propiše pretpostavke i postupak denacionalizacije bez ograničenja ovlaštenika prava na denacionalizaciju i bez ograničenja predmeta denacionalizacije - imovine, prisilno prenijete u društveno vlasništvo.

Ovo gledište zastupaju udruge prijašnjih vlasnika i manji dio znanstveno-stručne literature.  Ova se knjiga pridružuje tome gledištu." 

          

    __  (Str. 26.)  "S obzirom da je čovjek društvena jedinka, a vlasništvo društvena kategorija, neminovna su i pravna ograničenja vlasništva koja se izražavaju u ograničavanju njegovog unutarnjeg sadržaja i načina uporabe, a taj moment je važan za isključenje restitucije u zakonom utvrđenim slučajevima u javnom interesu.  Pravo vlasništva se ograničava kada njegova uporaba ugrožava esencijalne društvene vrijednosti kao što su socijalna pravda, očuvanje prirode i okoliša (čl. 3. Ustava RH). Socijalna pravda zahtijeva uspostavu poretka društvene solidarnosti, a to znači da se zakonom može ograničiti uporaba prava vlasništva kada to nalaže opće dobro.  Ustav RH propisuje: "Vlasništvo obvezuje. Nositelji vlasničkih prava i njegovi korisnici dužni su doprinositi općem dobru" (čl. 48. st. 2.). To je također važno u slučaju restitucije imovine, tj. prava vlasništva, na primjer prava vlasništva na stanove uz prava zaštićenog najmoprimca, ranijeg nositelja stanarskog prava."  (Vidi dolje PRIMJEDBU!*)       

      "Ustavni pojam prava vlasništva širi je, naime, od građansko-pravnog pojma, bliži je pojmu imovine u građanskom pravu.  (......). Jamčeći ustanovu privatnog vlasništva i njenu nepovredivost od zahvata javne vlasti, Ustav jamči reintegraciju te ustanove u pravni sustav Republike Hrvatske"..

         

    __  (Str. 27.)  "Jamčeći pravo vlasništva koje pripada određenoj osobi i njegovu nepovredivost, Ustav jamči i povratak prava vlasništva, tj. imovine prisilno prenijete u društveno vlasništvo. Postoje samo dva razloga koji isključuju restituciju te imovine:  stečena prava i javni interes utvrđen zakonom. U jednom i drugom slučaju prijašnjem vlasniku pripada pravo na  naknadu za oduzetu imovinu. Ustanova zaštićenog najmoprimca u stanu vraćenom prijašnjem vlasniku, prema shvaćanju zakonodavca ne proizlazi iz ustavnog načela... (......)  Ustanova zaštićenog najmoprimca je svojevrsni ekvivalent za pravni status nositelja stanarskog prava u stanu u društvenom vlasništvu; uspostavljena je, prema tome, radi zaštite njegovih stečenih prava (.....)"  (Vidi dolje PRIMJEDBU!*)

          

    __  (Str. 27.)  "U načelu, stečena su ona prava koja su pribavljena pod pravnim pretpostavkama propisanim zakonom koji je bio na snazi u vrijeme stjecanja. Ovo načelo usvojio je i Zakon o vlasništvu, propisujući da se stjecanje stvarnih prava, pa prema tome i prava vlasništva, kao središnjeg stvarnog prava, prosuđuje 'prema  pravilima  koja  su  se  primjenjivala  u  trenutku  stjecanja'   (čl. 388. st. 2.)".

            

    __  (Str. 28.)   "Zaštita stečenih prava je univerzalna vrijednost, izražena u pravnoj zapovijedi: tuđe ne dirati (alterum non laedere), koju je također usvojio Zakon o vlasništvu, propisujući da se njegovim stupanjem na snagu "ne dira u postojeće pravne odnose vlasnika, odnosno suvlasnika stvari, s jedne strane, te osoba koje su na valjanom pravnom temelju i na valjan način stekle prava glede tih stvari, s druge strane" (čl. 389. st. 1.).   Zaštita stečenih prava je pretpostavka pravne sigurnosti, a pravna sigurnost je bitni sastojak prava.

      Prema tome se stečena prava ni denacionalizacijom ne smiju vrijeđati. Ali to nije argument za sužavanje polja kruga objekata denacionalizacije, odnosno prava na denacionalizaciju, već je to argument samo za sužavanje prava na restituciju imovine u naturalnom obliku, (......)  Zakon o naknadi određuje pretpostavke i oblik naknade za oduzetu imovinu koja se ne može vratiti u naturi, bilo zbog toga što se to protivi stečenim pravima drugih osoba, ili javnom interesu koji je utvrđen zakonom".

         

    __  (Str. 29.)   "3.3. Gledište Ustavnog suda Republike Hrvatske -  (......)  da zakonodavac može 'slobodno odrediti koju će imovinu naknaditi odnosno vratiti (......) pa ta njegova odluka načelno nije podložna kontroli ustavnosti' (......)  U obrazloženju odluke i rješenja Ustavnog suda navodi se:  (......)  Osobe kojima je za vrijeme bivše SFR Jugoslavije oduzeta imovina više nisu vlasnici, odnosno nosioci imovinskih prava u vezi s tom imovinom, pa im Zakonom o naknadi njihova prava nisu bila povrijeđena (......)".  

        

    __  (Str. 31.-32..)  "3.3.1. Kritika gledišta Ustavnog suda Republike Hrvatske (......)  Ustav Republike Hrvatske, koji je abrogirao ustanovu društvenog vlasništva i osnove oduzimanja prava vlasništva radi prijenosa u društveno vlasništvo, te zajamčio pravo vlasništva kao jedno od temeljnih ljudskih prava (članak 48. stavak 1.) i njegovu nepovredivost uzdigao u red najviših vrednota ustavnog poretka Republike Hrvatske (članak 3.), ne dopušta zakonodavcu "da slobodno odredi koju će imovinu vratiti i u kojem opsegu i kojim osobama ..." jer bi takvo ovlaštenje podrazumijevalo ograničavanje predmeta denacionalizacije i kruga ovlaštenika prava na denacionalizaciju u skladu s gospodarskim i drugim mogućnostima, a time i zadržavanje u pravnom poretku i gospodarskom sustavu RH pravnih učinaka abrogiranog pravnog sustava društvenog vlasništva, što je u kontradikciji s Ustavom koji abrogira čitav sustav društvenog vlasništva. Pri tome se ima u vidu da se ustavni pojam vlasništva izjednačava s pojmom objekta prisilnog prijenosa u društveno vlasništvo. Ustav, koji je abrogirao sustav društvenog vlasništva i s njime pravne osnove prisilnog prijenosa privatne imovine u društveno vlasništvo, a zajamčio pravo vlasništva i njegovu nepovredivost, obvezao je time zakonodavca da propiše pravila restitucije oduzete imovine ili davanja naknade kada je restitucija isključena zbog stečenih prava trećih osoba ili u javnom interesu, koji je utvrđen zakonom, odnosno, kako kaže Ustav, u interesu Republike Hrvatske (članak 51. stavak 1. Ustava). Zakonodavac ne može arbitrarno ograničavati ni krug ovlaštenika prava na denacionalizaciju (restituciju ili naknadu) "ocjenjujući stvarne, gospodarske i druge mogućnosti države", jer time vrijeđa univerzalnost ustavnih načela: jamstva i nepovredivosti prava vlasništva, što se odnosi i na denacionalizaciju prava vlasništva prisilno prenijetog u društveno vlasništvo po sada derogiranim propisima. Ako se učinci oduzimanja prava vlasništva ne uklone pro futuro, nastavlja se povreda prava vlasništva".

            

    __  (Str. 35.)  "Ustavom se jamči pravo vlasništva svima, a ne samo onima kojima se to pravo vraća po Zakonu o naknadi. Svima se jamči da će im oduzeta imovina biti vraćena, a ukoliko je to nemoguće, da će im biti  nadoknađena u propisanom obliku i na zakonom propisani način. Ne može se, dakle, prepustiti zakonodavcu da određuje krug osoba kojima se jamči vraćanje pravo vlasništva ili odgovarajuća naknada jer se time napušta ustavno načelo jamstva svima bez ograničenja. Svima se jamči i nepovredivost prava vlasništva od zahvata javne vlasti pro futuro, a onima kojima je bilo oduzeto, da će im se vratiti ili nadoknaditi kada je restitucija isključena. To znači da povreda prava, učinjena oduzimanjem imovine (vlasništva), ne smije produžiti svoje učinke u ustavnom poretku Republike Hrvatske, nakon proteka roka (31. studenog 1997.) u kome su se zakoni, drugi propisi i opći akti morali uskladili s Ustavom (čl. 4. Ustavnog zakona za provedbu Ustava RH)".

           

    __  (Str. 36.)  "Pretpostavka za denacionalizaciju jeste da je privatna imovina prisilno prenijeta u društveno vlasništvo na temelju samoga zakona ili odluke vlasti na temelju zakona ili bez pravne osnove (čl. 2.- 4. ZN-a).  (......) Imovina koja je prenijeta u društveno vlasništvo na temelju valjanog pravnog posla, naplatnog ili nenaplatnog, nije predmet denacionalizacije".

_______________________________

* PRIMJEDBA  B. Sorića i drugih nositelja stanarskog prava:

       "Zaštićeni najam", koji može trajati par godina ili, eventualno, par desetaka godina, sigurno  NIJE  ekvivalent za naša stečena prava, nego je to protupravno ODUZIMANJE naših stečenih prava, jer nam se oduzima najveći dio (blizu 90 posto ili više) vrijednosti našeg trajno stečenog stanarskog prava,  koje je moglo trajati stotinama godina!   Za razliku od nas, drugi nositelji stanarskog prava su jeftino otkupili nacionalizirane  i  društvene stanove  (a čak su otkupljeni  i neki privatni stanovi, po članku 48. Zakona o najmu stanova)!!!  To njihovo  VLASNIŠTVO  se  zaista  može nazvati "ekvivalentom" njihovog  stanarskog prava, u tom smislu, da njihova stečena prava uopće nisu umanjena, nego su pretvorena u potpuno ("100-postotno") vlasništvo na taj način, što su otkupili preostalih oko 10 posto vrijednosti stana (naime 90 posto su već od prije imali, jer je toliko vrijedilo njihovo stanarsko pravo)..

      Ustvari, niti iz Ustava, niti iz međunarodnih ugovora ili konvencija (ili dr.), ne proizlazi da bi se stečena prava mogla oduzimati i umjesto njih davati nekakav "ekvivalent"!  Naprotiv, iz Rezolucije 1096 Parlamentarne skupštine Vijeća Europe, iz Aneksa G međunarodnog Ugovora o pitanjima sukcesije, i iz knjige "Denacionalizacija" profesora Simonettija, jasno je, da se stečena prava ne smiju umanjiti (povrijediti) naturalnom restitucijom oduzetih vlasničkih prava, nego država u takvim slučajevima treba dati pravednu (tržišnu) naknadu izvornim vlasnicima.

         

------------------