MORA  SE  ODMAH  ISPRAVITI  POČINJENA 

SOCIJALNA  NEPRAVDA !

SAŽETAK:   

      U Republici Hrvatskoj protuustavno je prekršena socijalna pravda i stvorena socijalna nepravda oduzimanjem trajno-stečenih vlasničko-imovinskih prava, koja su stekli nositelji stanarskog prava u tzv. "privatnim neuseljivim" stanovima.  Ta počinjena socijalna nepravda je nedopustiva i mora se odmah ispraviti zakonom, tako da se direktno primijeni članak 50. Ustava RH.  (Tome nisu prepreka odluke Ustavnog i Europskog suda, jer članak 50. vrijedi jednako kao i prije). U skladu sa Ustavom RH, država može oduzeti vlasništvo, ne samo radi ispravljanja neke učinjene nepravde, nego i radi povećanja postojećeg stupnja socijalne pravde, t.j. radi smanjenja postojećeg "normalnog" stupnja socijalne nepravde, koja je prethodno mogla nastati i bez kršenja ustava ili zakona.  To se je činilo i u davnoj i nedavnoj prošlosti, agrarnim reformama u raznim državama, nacionalizacijom, prisilnom prodajom privatnih stanova stanarima (u Ujedinjenom kraljevstvu - u slučaju "James i dr.";  također u Republici Hrvatskoj, po čl. 48. Zakona o najmu stanova, 1996.).  Međutim, država ne smije stvarati socijalnu nepravdu  t.j.  ne smije smanjivati onaj stupanj socijalne pravde koji već postoji. Država ne smije to činiti niti radi povećanja nečije imovine, niti radi povrata imovine koja je ranije bila oduzeta, ako je tim ranijim oduzimanjem bila povećana socijalna pravda. Oduzimanje stečenih prava Zakonom o najmu stanova (1996.) protivno je Ustavu RH (jer umanjuje ranije dostignuti stupanj socijalne pravde), Rezoluciji 1096 Parlamentarne skupštine Vijeća Europe, Aneksu G međunarodnog Ugovora o pitanjima sukcesije.  Povrat imovine oduzete za vrijeme SFRJ neki nazivaju "ispravljanjem starih nepravdi" - ali  ne radi se o ispravljanju nepravde(!), nego, naprotiv, radi se samo o ispravljanju nedovoljnog poštivanja privatnog vlasništva za vrijeme SFRJ.  Nije bilo neispravno to, što je za vrijeme SFRJ oduzeta imovina bogataša-rentijera (u skladu sa tadašnjim Ustavom SFRJ), nego je, sa današnjeg stanovišta, bilo neispravno to, što nije bila dodijeljena tržišna naknada za tu oduzetu imovinu!  Ali, današnji Ustav RH nije tada vrijedio, on nema retroaktivno djelovanje, i ne može se primijeniti na ono što je učinjeno prije 1990. godine odnosno za vrijeme SFRJ. Kao što su stanovi bili oduzeti u SFRJ, tako bi se dugotrajno-iznajmljeni stanovi mogli oduzeti i danas (a to je već i učinjeno člankom 48. Zakona o najmu stanova, 1996. godine, radi socijalne pravde), a razlika je samo u tome, što bi se danas morala dati tržišna naknada vlasnicima. Tu naknadu treba im dati, a ne kršiti socijalnu pravdu!  Izvan svake je sumnje, da nositelji stanarskog prava moraju dobiti pravo jeftinog otkupa svojih (tzv. "privatnih neuseljivih") stanova u kojima stanuju.

--------------------------------------------------------------------------------------------------

 

      Za vrijeme SFRJ nisu bili oštećeni samo izvorni vlasnici, kojima su oduzeti iznajmljeni stanovi i druga imovina, nego je oštećen i velik dio ostalih građana (obitelji), koji nisu dobili ono što su morali dobiti, a pogotovo bi oni bili još mnogo više oštećeni kad bi im se oduzela i vlasničko-imovinska prava stečena u okviru stanarskog prava. Unatoč tome, od 1990. godine, neki od političara i saborskih zastupnika, nominalni vlasnici tzv. "privatnih neuseljivih" stanova, i neki drugi, stalno traže vraćanje vlasničkih prava na tim stanovima, koja su bila oduzeta za vrijeme SFRJ, kao da je oduzimanje vlasničkih prava bila jedina pretrpljena šteta ili nepravda!

      Ne može se uopće govoriti o pravdi i ispravljanju nepravde, ako se ne uzme u obzir SVAKA šteta, koju su pretrpjeli ne samo spomenuti izvorni vlasnici  stanova  nego i mnogi drugi građani, koji su radili za relativno malu plaću!

                   

      U bivšoj državi (SFRJ), građani i njihove obitelji dobivali su, osim te male plaće, stanarsko pravo, i sve je to bila naknada za njihov rad, jer je, po tadašnjem ustavu, samo o radu morao ovisiti svačiji materijalni položaj  (vidi dolje:  Ustav SFRJ iz 1974. god., čl. 11. i 22. *).  Većina tih obitelji nikada ne bi mogla od svoje plaće kupiti stan i riješiti svoj stambeni problem. Ako je neki iznajmljeni privatni stan trajno oduzet od vlasnika i zauvijek dan nositelju stanarskog prava, pa ako bi se taj stan sada vratio izvornom vlasniku, onda bi se i svima drugima moralo dati sve što su za vrijeme SFRJ svojim radom zaslužili a nisu dobili.

      Na pr., ja sam, kao liječnik, radio za mjesečnu plaću od oko 750 maraka (DEM) (u prosjeku), jer sam imao stanarsko pravo. Da ga nisam imao, radio bih u inozemstvu za nekoliko puta veću plaću. Kad bi mi se oduzelo stanarsko pravo  (kao što je određeno odredbom Zakona o najmu stanova - koja je ništavna(!) po Aneksu G međunarodnog Ugovora o pitanjima sukcesije), država bi mi morala istog časa isplatiti razliku do pravog iznosa vrijednosti mog rada, t.j. morao bih dobiti, preračunato na današnju vrijednost, bar nekih 700.000 eura (EUR), što je daleko više od vrijednosti mog stana u kojem imam stanarsko pravo. Isto tako bi trebalo uzeti u obzir i rad moje supruge i još nekih (umrlih) članova istog kućanstva.  Sve to vrijedi i za mnoge druge obitelji.

________________

*  Iz Ustava SFRJ (1974.):  "Čl. 11. - Rad i rezultati rada određuju materijalni i društveni položaj čovjeka (......); 

Čl. 22. -  Jamče se svakom radniku u udruženom radu (......) osobni dohodak i druga prava po osnovi rada najmanje u visini odnosno opsegu koji osiguravaju njegovu materijalnu i socijalnu sigurnost (......)".

________________

-------------------

 

      Mi (nositelji stanarskog prava u tzv. "privatnim neuseljivim" stanovima) sasvim opravdano tražimo da se isprave ništavne zakonske odredbe koje su protivne Aneksu G međunarodnog Ugovora o pitanjima sukcesije, Rezoluciji 1096 Parlamentarne skupštine Vijeća Europe, i dr., te da se isprave loše, pogrešne, ništavne odluke Ustavnog i Europskog suda, itd. Jasno, sve ćemo to tražiti i ubuduće. Međutim, neki ljudi na vlasti ponašaju se neodgovorno, ne vrše ispravno svoju dužnost, nekima je cilj zavlačenje i gubljenje vremena, i zato se već dvanaest godina ne mičemo s mjesta !!!

 

      Zato tražimo od svih poštenih političara (kojih ima u IDS-u, valjda i u SDP-u, a, nadajmo se, i u HDZ-u, i drugdje), da se ne ograničavaju samo na utvrđivanje i ispravljanje pogrešnih, loših zakonskih odredaba, kao i odluka Ustavnog suda i Europskog suda za ljudska prava, nego da u svom razmišljanju i predlaganju novih zakonskih odredaba krenu  NEPOSREDNO  od Ustava RH  i od  DANAŠNJEG  nepravednog  "zakonitog"  stanja.  

      Da bi se moglo razmišljati na takav način, potrebno je najprije dobro raščistiti pojmove (socijalne) pravde i nepravde.

    -------------------

Što je (socijalna) pravda?

                        

[Odgovor:  Pravda je postizanje jednakog stupnja zadovoljstva, odnosno nezadovoljstva, za sve

(normalne*) ljude.  To zadovoljstvo u znatnoj mjeri ovisi o raspodjeli materijalnih dobara i rada.

* ("Normalnim ljudima" ovdje se smatraju oni, koji imaju normalne potrebe i nastoje ih zadovoljiti na

normalan način, odnosno ljudi koji zadovoljavanjem svojih potreba ne ugrožavaju druge)].

------------------

(Citati i objašnjenja:) 

A.  CITATI

                       

http://www.glas-koncila.hr/rubrike_vjeronauk.html?broj_ID=1555

Vjeronauk za odrasle - Anto Gavrić -  Socijalna pravda - Ivan XXIII

      Pojam »socijalne pravde« pojavljuje se u etičkom promišljanju sredinom 19. stoljeća u kontekstu prve industrijske revolucije i stvaranja urbanoga proletarijata kojeg su poduzetnici teško izrabljivali. (......)  Pojam socijalne pravde ulazi u papinske dokumente s pontifikatima Pija X., a posebice Pija XI. (.....)  U njezinoj su definiciji uvijek uključeni zahtjevi općega dobra (.....) Gospodarsko blagostanje nekoga naroda treba se mjeriti ne toliko po sveukupnoj količini dobara što ih posjeduje nego, radije, po njihovoj pravednoj raspodjeli... (.....)  Socijalna pravda nastoji ostvariti poštivanje naravnih prava članova društva kako bi oni mogli ispuniti svoje dužnosti u zajednici (.....)  njezin prvi cilj promicanje općega dobra (......)  Istinska socijalna pravda, ističe sadašnji Papa, utemeljena je na pravima pojedinca. (......)  Nema društvene pravde bez solidarnosti. (......)  -  (Glas Koncila, Broj 32-33 (1572-1573), VELIKA GOSPA, 2004.)

            

http://sh.wikipedia.org/wiki/Socijalna_pravda    -  Wikipedia

      Socijalna ili društvena pravda je koncept društva prema kojemu se pravda u nekom društvu može ustanoviti jedino ako se odražava kroz sve njegove aspekte, a ne samo kroz jednakost pojedinaca pred zakonom. Pravedno društvo (......) u kome pojedinci uživaju pošteni, odnosno pravedni tretman, kao i nepristrano određeni udio društvenih blagodati. (......)   Ljevičarski koncept društvene pravde se vezuje uz društvo koje njeguje ekonomski egalitarijanizam te provodi progresivno oporezivanje, preraspodjelu prihoda i preraspodjelu imovine (......)  Desnica također načelno prihvaća koncept društvene pravde, ali smatra da se u praksi može provesti jedino kroz djelovanje slobodnog tržišta, kao i privatne filantropije (......) Društvena pravda je kao jedan od programskih ciljeva eksplicitno naveden u socijalnoj doktrini Katoličke crkve te Četiri stuba Zelenih stranaka. (......)

                      

http://www.gimnazija-sedma-zg.skole.hr/Filozofija/Platon%20za%20pocetnike.doc

PLATON ZA POČETNIKE   -   Dave Robinson i Judy Groves, Platon za početnike, prevela Jadranka Pintarić, Jesenski i Turk, Zagreb, 2001.

      (......)   Kad postavimo pitanje kao npr. "što je pravda?" vrlo lako uvjerimo sebe da postoji pravi odgovor. No obično najviše što možemo postići su alternativne definicije i objašnjenja.

 

http://www.rsp.hr/ojs2/index.php/rsp/article/view/50 

Revija za socijalnu politiku, Svezak 11, Br. 2 (2004)  

Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu  -  Studijski centar socijalnog rada  -  Nazorova 51, 10 000 Zagreb

Mladi i socijalna pravda   -  Damir Ljubotina   -   Sažetak

      Na uzorku od 1737 učenika osnovnih i srednjih škola, te studenata primijenjen je Upitnik percepcije socijalne pravednosti. Faktorska analiza 14 tvrdnji rezultirala je s tri neovisne dimenzije percepcije socijalne (ne)nepravde: «nejednakost članova pred zakonom», «opća neravnopravnost članova društva», te «toleriranje devijantnih ponašanja». Rezultati ukazuju da značajan broj mladih različite aspekte ispitivanih društvenih odnosa percipira nepravednim. Općenito nepravednim društvo smatra 49,7% učenika osnovnih škola, 73,8% srednjoškolaca, te 77,2% studenata. Od pojedinih oblika društvene nepravde mladi najviše uočavaju neopravdano bogaćenje pojedinaca, izostanak društvene reakcije na gospodarski kriminal, te nedovoljnu brigu za siromašne i umirovljenike. Više od dvije trećine ispitanika smatra da u Hrvatskoj svi ljudi nemaju jednake šanse da ostvare svoje želje i ciljeve. Utvrđeno je da se percepcija socijalne nepravde povećava u funkciji dobi, odnosno s povećanjem stupnja obrazovanja, pri čemu učenici osnovnih škola percipiraju manju socijalnu nepravdu od učenika srednjih škola i studenata.

------------------

B.  OBJAŠNJENJA

          

      Iz gore navedenih citata vidi se, da socijalna pravda u sebi uključuje ispravnu raspodjelu odnosno preraspodjelu materijalnih dobara, imovine, i sl.    Prema Svetom pismu, Isus je rekao bogatašu: "Prodaj sve što imaš i podaj siromasima". Zašto bogataš treba to učiniti?  Zato, što siromašan čovjek trpi više od bogataša, t.j. manje je zadovoljan, a normalni ljudi suosjećaju s drugima, te žele, i smatraju svojom dužnošću, omogućiti i svim drugim ljudima podjednako zadovoljstvo.  To zadovoljstvo ne ovisi samo o raspodjeli bogatstva nego i o trudu koji se ulaže u stvaranje (proizvodnju) tog bogatstva. Tko je manje sposoban, mora se više mučiti i naprezati da bi svojim radom ostvario neku određenu kvalitetu i količinu svojih proizvoda ili usluga. Zato nije dovoljna samo pravedna raspodjela bogatstva, nego je potrebno raspodijeliti i rad prema sposobnostima pojedinaca, da bi se postigao isti stupanj zadovoljstva za sve ljude.  (Treba spomenuti i to, da isti smisao ima i marksistički princip: "Svaki prema svojim sposobnostima, svakome prema njegovim potrebama" (vidi dolje *),  pa je zato razumljivo što je Fidel Castro, nakon posjete Pape Ivana Pavla II Kubi, rekao da je Isus bio komunist **).

________________ 

*  http://trotsky.org/srpshrva/archive/marks/1875/kritika-gotskog-programa/ch03.htm   - 

   Karl Marks - Kritika Gotskog programa  (1875) (......)

"Svaki prema svojim sposobnostima, svakome prema njegovim potrebama!"

**  (1)  http://findarticles.com/p/articles/mi_hb6407/is_/ai_n25620603

Free Inquiry,  September, 2000  by Lloyd, Vincent

"In a recent speech, Cuban President Fidel Castro asserted that Jesus Christ was an early communist".

      (2)  http://www.cathnews.com/news/007/76.html

Catholic News, 19 July 00  -  Cuba -  JESUS CHRIST 'WAS A COMMUNIST', SAYS CASTRO  -  Cuba's Catholic-educated President Fidel Castro, one of history's most famous communists, believes Jesus Christ shared his political faith.
    "Christ chose fishermen [to be his disciples], because he was a communist," Castro said in comments carried by state media on Friday. (.....) Fidel Castro, 73, was educated at a Jesuit-run High School in Havana. But after his 1959 Cuban Revolution (......) declared himself a non-believer. Church-state ties were tense. But in recent years, most notably during Pope John Paul II's historic visit to Cuba in 1998, Castro has avoided defining his personal view on Christianity and preferred to insist that he respects all religions".  

________________ 

-------------------

             

      Država može, radi socijalne pravde, oduzeti vlasništvo od bogatijih te ga dati siromašnijima  -  na pr., ako jedna osoba ima velik imetak a druga malen, pravedno je oduzeti dio imetka od prve osobe i dati drugoj, čime se povećava socijalna pravda  -  ali to ne znači da država mora u svakoj situaciji povećavati postojeću socijalnu pravdu.  Naime, u kapitalističkim državama smatra se normalnim da netko može imati više, a drugi manje.  Međutim, sigurno je da država ne smije kršiti postojeću socijalnu pravdu i povećavati nepravdu, odnosno stvarati novu nepravdu (jer to bi bilo protivno Ustavu RH!), a ako je do takve nove nepravde ipak došlo, onda se ona mora ispraviti.

                    

      Kad su u SFRJ oduzeti iznajmljeni stanovi dodjelom stanarskog prava, time je država oduzela "suvišne" stanove od bogatijih te ih je dala siromašnijima, pa iz gore navedenoga proizlazi da to nije bilo nepravedno  (što ne znači da istovremeno ili kasnije, za vrijeme SFRJ, nisu bile počinjene neke druge velike nepravde!).   Naprotiv, ako bi se nakon 1990. godine oduzelo stanarsko pravo na nacionaliziranim i tzv. privatnim neuseljivim stanovima od nositelja tog prava (kojima je stanarsko pravo, u većini slučajeva, gotovo cijela imovina i garancija sigurnosti njihovog doma), radi povrata tih stanova izvornim vlasnicima, to bi bilo nepravedno, jer su ti izvorni vlasnici zadržali (u vrijeme nacionalizacije) stan u kojemu su stanovali, a mnogi su otkupili i društveni stan, ili imaju drugi stan (ili stanove) u svom vlasništvu. Čak ako pretpostavimo da neki izvorni vlasnik zaista ne bi imao stan, a nositelj stanarskog prava bi živio u "njegovom" stanu (dakle imao bi veću imovinu od izvornog vlasnika),  povratom tog stana  (t.j. kad nositelj stanarskog prava ne bi dobio pravo jeftinog otkupa tog stana) stvorila bi se, umjesto postojeće nepravde, nova nepravda, t.j. sada bi izvorni vlasnik imao stan, a nositelj stanarskog prava bi ostao bez stana.  To je bio razlog da nacionalizirani stanovi nisu vraćeni izvornim vlasnicima (u skladu sa Rezolucijom 1096 - vidi dolje!).  

              

      Međutim, isti taj princip pravednosti je potpuno nelogično i neopravdano zanemaren i pogažen, kad je nositeljima stanarskog prava u tzv. privatnim neuseljivim stanovima uskraćeno pravo jeftinog otkupa tih stanova, a istovremeno im je ukinuto stanarsko pravo. To se je pokušavalo opravdati željom da se "izvornim" vlasnicima (zapravo, vrlo često, špekulantima - prekupcima) "vrate" vlasnička prava (posjeda, uporabe, itd.), koja su bila trajno (zauvijek) oduzeta dodjelom stanarskog prava.  To "opravdanje" je sasvim lažno - jer kad bi bilo istinito, onda bi i svi nacionalizirani stanovi bili vraćeni izvornim vlasnicima, a svi stanari u njima bili bi pretvoreni u "zaštićene najmoprimce".  Dakle, u slučaju tzv. "privatnih neuseljivih" stanova, počinjena je upravo ona  ista  nova  socijalna nepravda, koja je bila izbjegnuta u nacionaliziranim stanovima:   nominalni vlasnik dobiva stan (odnosno vlasnička prava posjeda, uporabe itd.),  a nositelj stanarskog prava to isto gubi - t.j., u mnogim slučajevima, gubi gotovo cijelu svoju imovinu!

      Kad su se, za vrijeme SFRJ, oduzimala vlasnička prava izvornih vlasnika dodjelom stanarskih prava, nije se time (u većini slučajevima) kršila niti smanjivala socijalna pravda, nego se (u početku) radilo o suviše nasilnom i bezobzirnom povećanju te socijalne pravde, pri čemu se nije dovoljno poštovalo pravo privatnog vlasništva. Osim toga, država nije bila dosljedna, pa je kasnije stvorila nove socijalne nepravde, time što je na  mjesto bivših bogataša i rentijera kasnije došao novi sloj privilegiranih "socijalističkih" rukovodilaca i drugih "podobnih" građana.

      Rezolucija 1096 Parlamentarne skupštine Vijeća Europe iz 1996. godine utemeljena je na mnogo većem poštivanju privatnog vlasništva, te traži povrat oduzete imovine, ali bez stvaranja novih socijalnih nepravdi - a to se vidi odatle, što se traži povrat imovine u naturi samo pod uvjetom da se to može ostvariti bez kršenja prava drugih građana, koja su stečena na toj imovini, a u ostalim slučajevima, kad se taj uvjet ne može ispuniti, traži se da država dade pravednu naknadu izvornim vlasnicima. Po toj Rezoluciji 1096 ne dolazi u obzir kršenje stečenih prava stanara, dakle čak ni najmoprimaca, a kamo li nositelja stanarskog prava.

      Ta je rezolucija prihvaćena u Parlamentarnoj skupštini Vijeća Europe 27. lipnja 1996., a zakoni o naknadi za oduzetu imovinu i o najmu stanova doneseni su u Saboru oko tri i pol mjeseca kasnije t.j. 11. listopada 1996.  U skladu s tom Rezolucijom 1096 (koja se u Hrvatskoj u to vrijeme, i kasnije kroz par godina, držala u tajnosti!!!), i u skladu sa socijalnom pravdom, nisu vraćeni nacionalizirani stanovi, nego su stanari dobili pravo otkupa na temelju stanarskog prava, t.j. stanarima nisu ukinuta stečena prava koja su oni zauvijek stekli u okviru stanarskog prava; - ali istovremeno se postupilo protivno toj  istoj Rezoluciji 1096 i socijalnoj pravdi, budući da su stanarima u tzv. "privatnim neuseljivim" stanovima ukinuta ta ista stečena prava!  Očito je, dakle, da je učinjena velika nova socijalna nepravda u slučaju nositelja stanarskog prava u tzv. "privatnim neuseljivim" stanovima.

                 

      Jasno je, da je sasvim nepravedno današnje "zakonito" stanje, po kojemu smo mi - nositelji stanarskog prava u tzv. "privatnim neuseljivim" stanovima - lišeni naših trajnih, nasljedivih i isključivih vlasničkih prava (posjeda i uporabe stana itd.), koja su uvijek bila jednaka kao i prava nositelja stanarskog prava u društvenim i drugim stanovima, te su bila neusporedivo veća od prava korisnika (najmoprimaca) u privatnim stanovima iz članka 48. Zakona o najmu stanova, dok, naprotiv, svi ti spomenuti stanari nisu lišeni tih istih prava nego su ih zadržali (jeftinim otkupom stana). Oni su danas vlasnici svog stana i doma, a nama se (po Zakonu o najmu) to isto oduzima !!!  

                

      To se može usporediti sa nepravednim stanjem u nekoj državi, u kojoj su neki poljodjelci bili prisiljeni, zbog siromaštva, prodavati zemlju bogatijima, te su tako nastali s jedne strane veleposjednici, a s druge strane bezemljaši koji su zatim morali raditi kao najamni radnici za one prve, a sve je to nastalo na zakonit način. U takvim situacijama vršene su agrarne reforme, koje nisu bile nikakva "komunistička izmišljotina", nego su vršene još u starom vijeku (za vrijeme Solona u Ateni, za vrijeme braće Grakha u Rimu) a i u novije vrijeme (na pr. u Austriji krajem 18. i u 19. stoljeću).  Radilo se jednostavno o ispravljanju očite nepravde, u interesu naroda i države.  Država je oduzimala zemlju od veleposjednika i davala ju u vlasništvo ostalima.

 

      Nepravda je očita i danas u Hrvatskoj, i ona se može i mora ispraviti na temelju samoga Ustava RH (čl. 50.), neovisno o lošim odlukama Ustavnog ili Europskog suda, itd.  Naime, i nakon tih sudskih odluka Ustav i njegov članak 50. i dalje vrijedi kao i prije,  a iz Ustava  - pa čak i iz spomenutih odluka Ustavnog i Europskog suda -  jasno je, da je socijalna pravda opravdan razlog za oduzimanje vlasništva  [što je i sam Ustavni sud jasno rekao u vezi sa člankom 48. Zakona o najmu stanova iz 1996. godine  (vidi dolje **),  t.j.  Ustavni sud je odobrio prisilnu jeftinu prodaju privatnih stanova korisnicima  (t.j. najmoprimcima)  po tom čl. 48. Zakona o najmu stanova,  radi  socijalne  pravde.    Vidi   Odluku   i  Rješenje   Ustavnog  suda RH    broj   U-I-762/1996 ,  Narodne novine br. 48/98].

       

      Očito je nepravedno to, da neki od bivših nositelja stanarskog prava danas imaju svoj vlastiti stan i dom u kojemu stanuju, dok je nekim  drugim nositeljima jednakog stanarskog prava oduzet njihov stan i dom, te su oni čak prisiljeni biti nekakvi "najmoprimci" i plaćati "najamninu" onim prvima t.j. nominalnim vlasnicima, koji su, u mnogim slučajevima, istovremeno i vlasnici otkupljenih društvenih stanova odnosno drugih stanova u kojima stanuju!  To stanje je nastalo "zakonito" (t.j. donošenjem nekih loših, nepravednih, protupravnih odredbi zakona o prodaji i najmu stanova), ali to stanje je isto toliko loše i nepravedno, kao i ono "zakonito" stanje u gornjem primjeru, gdje je netko ostao bez zemlje pa mora raditi za drugoga, koji je "zakonito" prisvojio zemlju onog prvoga.

 

      U takvoj situaciji, svaki pošteni političar mora stalno javno tražiti, i mora uporno predlagati u Saboru, da država ispravi socijalnu nepravdu koju je sama stvorila, a to znači da država  - budući da po Ustavu  NIJE  SMJELA  I  NE  SMIJE  kršiti socijalnu pravdu  -  mora, u skladu sa člankom 50. Ustava,  a na isti način kao što je već učinjeno člankom 48. Zakona o najmu stanova (1996.), oduzeti (nominalno) vlasništvo na tzv. privatnim neuseljivim  stanovima,  i  to  ovako: 

      Nositeljima stanarskog prava mora se vratiti onaj veći dio (oko 90 posto) vrijednosti stana koja im je nepravedno i protupravno (suprotno Aneksu G itd.) oduzeta ukidanjem stanarskog prava 1996. godine (a za taj dio će država dati naknadu izvornim vlasnicima kao i za ostalu imovinu oduzetu u SFRJ);  a također se mora oduzeti (uz tržišnu naknadu) i onih preostalih 10 posto vrijednosti, koju će otkupiti tzv. "zaštićeni najmoprimci" (t.j. zapravo nositelji stanarskog prava). (Vidi dolje ***). Važno je naglasiti, da se u tom slučaju ne radi o povećavanju postojećeg stupnja socijalne pravde (za razliku od spomenutog slučaja iz čl. 48. Zakona o najmu stanova!) nego se radi o ispravljanju socijalne nepravde, koja je nije stvorena u SFRJ nego u Republici Hrvatskoj, što se nije uopće smjelo dogoditi! To znači, da se tim nositeljima stanarskog prava  BEZUVJETNO  mora vratiti (po Aneksu G) sve što im je protupravno oduzeto 1996. godine, dok su, naprotiv, najmoprimci iz čl. 48. Zakona o najmu stanova dobili vlasnička prava koja prije nisu imali, pa se je to moglo, u tom slučaju, uvjetovati time, da je vlasnik otkupio drugi stan. (U svakom slučaju, izvorni ili nominalni vlasnici moraju dobiti naknadu za oduzetu imovinu, u skladu sa Ustavom RH  i Rezolucijom 1096 Parlamentarne skupštine Vijeća Europe)

      Time će biti izjednačeni svi nositelji stanarskog prava međusobno, a također i sa današnjim nominalnim vlasnicima tzv. neuseljivih stanova,  t.j. jedni i drugi bit će vlasnici svojih domova u kojima žive  -  premda se neki nominalni vlasnici neopravdano žale da su, navodno, podstanari koji ne mogu ući u "svoj" stan (- ali nije ni potrebno da uđu, jer to nije nikada bio njihov dom, nego trebaju dobiti -  u skladu sa spomenutom Rezolucijom 1096 - naknadu za svu imovinu oduzetu u SFRJ)!   Izvorni vlasnici nisu bili podstanari u vrijeme kada su se oduzimala vlasnička prava na iznajmljenim stanovima (u SFRJ), nego su živjeli u vlastitim stanovima, koji im nisu oduzeti.

                

      Takve žalbe nominalnih vlasnika su neopravdane!  Neki stalno govore o "nepravdi, koja je učinjena u SFRJ oduzimanjem iznajmljenih stanova bez tržišne naknade", ali prešućuju da nacionalizacijom i dodjelom stanarskih prava nisu oduzeti od izvornih vlasnika njihovi domovi t.j. stanovi u kojima su oni stanovali. Tadašnja nepravda je bila mnogo manja od današnje nepravde, jer danas, u Republici Hrvatskoj, od nas se oduzima upravo naš dom, t.j. jedini naš stan, na kojemu smo zauvijek stekli vlasnička prava. Manja je nepravda oduzeti od izvornog vlasnika deset iznajmljenih stanova (ali  ne onaj stan u kojemu on sam stanuje) i zatim te oduzete stanove dati stanarima, nego oduzeti od nositelja stanarskog prava jedini stan i dom koji ima i u kojemu stanuje!   

      Možda neki nisu svjesni činjenice, da bi i danas bilo potpuno u skladu s Ustavom Republike Hrvatske oduzeti, uz tržišnu naknadu, radi povećanja socijalne pravde, čak sve dugotrajno iznajmljene stanove (u kojima žive najmoprimci kroz nekoliko desetaka godina) i prepustiti te stanove u vlasništvo stanarima za oko desetinu cijene, na jednaki način kao što je to isto već učinjeno člankom 48. Zakona o najmu stanova, 1996., a što je odobrio i Ustavni sud. Jedino što je bilo pogrešno učinjeno pri dodjeli stanarskih prava u SFRJ, bilo je to, da nije bila dodijeljena tržišna naknada izvornim vlasnicima. Dakle, tu im naknadu treba dodijeliti, a ne kršiti socijalnu pravdu povratom stanova t.j. ukidanjem stečenih prava nositelja stanarskog prava!   

________________

** U odlukama i presudama Europskog suda za ljudska prava ECHR), kao i Ustavnog suda RH, rečeno je samo to, da ukidanjem stanarskog prava, navodno, nije povrijeđen Ustav RH ni Europska konvencija o ljudskim pravima, ali nije rečeno da bi nekakvo drugačije zakonsko rješenje bilo neispravno ili da bi bilo protivno Konvenciji i Ustavu  (na pr. kad bi se izvršila nacionalizacija i otkup tzv. privatnih neuseljivih stanova, radi socijalne pravde, u skladu sa člankom 50. Ustava RH).  Štoviše, Ustavni sud je rekao upravo suprotno u svojoj Odluci broj U-I-762/1996 , NN br. 48/98 (kao što je gore navedeno) t.j. da je ispravno to, što su PRIVATNI stanovi bili, radi socijalne pravde, ODUZETI od zakonitih vlasnika i jeftino prodani najmoprimcima po članku 48. Zakona o najmu stanova, te nije smatrao dovoljnim pretvoriti te najmoprimce u "zaštićene najmoprimce"!!! To sam naveo i u svom zahtjevu Europskom sudu za ljudska prava (ECHR), ali taj Sud je te činjenice jednostavno ignorirao!!!  [Napomena:  Najmoprimci su dobili pravo jeftinog otkupa tih stanova (po čl. 48.) u slučaju da je vlasnik isto tako jeftino otkupio drugi stan.  Ne smije se zaboraviti, da tim otkupim vlasnik nije ništa dobio, nego je samo zadržao oko 90 posto vrijednosti stana koju je već od prije imao kao nositelj stanarskog prava, te je kupio preostalih 10 posto. [Nije ništa dobio ni ranije, kada je stekao stanarsko pravo (u SFRJ), jer to stanarsko pravo nije bilo darovano, niti je to bila odšteta za nekakvu oduzetu imovinu, nego je bilo zasluženo radom cijele obitelji i uplatama u stambene fondove.  (Svi su uplaćivali u stambene fondove, a ako neki nisu dobili stanarsko pravo, iako su ispunili uvjete da ga steknu, za to je kriva današnja vlast, koja ne dodjeljuje nova stanarska prava niti vraća uplaćene novce)].  Dakle, sa stajališta socijalne pravde važno je samo to, da je taj vlasnik imao dva stana, dok najmoprimac nije imao ni jedan stan u svom vlasništvu. Mnogi drugi, koji nisu bili vlasnici stanova, također su jeftino otkupili društvene stanove, čime također nisu ništa dobili. Njima, jasno, ništa nije oduzeto "radi socijalne pravde"].

      Međutim, ranije je Europski sud za ljudska prava (ECHR) u slučaju "James and others v. the United Kingdom" (Application No. 8793/79) odobrio slično oduzimanje vlasništva uz jeftini otkup od strane najmoprimaca u cilju povećanja socijalne pravde.

-----------------------

*** Država, jasno, može dati nominalnim vlasnicima tržišnu naknadu i za cijelu vrijednost stana, ako to smatra opravdanim, a novaca za to ima dovoljno od otkupa društvenih stanova. Ako bi možda bilo potrebno, moguće je pribaviti dio novaca i nekom vrstom dodatnog poreza na otkupljene društvene i druge stanove.  

________________

      Nakon drugog svjetskog rata, i nakon nacionalizacije stanova i uvođenja stanarskog prava, svi dotadašnji vlasnici tih stanova mogli su slobodno zadržati svoje stanove u kojima su stanovali, a bili su im oduzeti samo iznajmljeni stanovi. (Zasebno je pitanje nekih konfisciranih stanova, o kojima ovdje ne govorimo!).  Dakle, tada su ti bivši ili nominalni vlasnici bili izjednačeni sa nositeljima stanarskog prava, nitko od njih nije ostao bez svog doma (stana). Kasnije, kad su se obitelji povećavale, gradili su se i dodjeljivali novi društveni stanovi, te su obitelji nominalnih vlasnika, kao i obitelji nositelja stanarskog prava, imale jednaku mogućnost dobiti nova stanarska prava. (Jasno, u pojedinim slučajevima moglo je biti nepravdi pri dodjeli tih novih stanova, bilo na štetu prvih ili drugih gore spomenutih obitelji).

      Neki se žale, da su za vrijeme SFRJ uplaćivali u stambene fondove kao i svi drugi, a nisu uopće dobili stanarsko pravo. Ako je netko od njih imao opravdan razlog da mu se dodijeli stanarsko pravo, a nije ga dobio, to država može i treba ispraviti na taj način, što takvim obiteljima treba, pri kupnji stana, uračunati ono što su ranije uplatili u stambene fondove.

             

      Posebno bi se još moglo govoriti o prekupcima naših (tzv. neuseljivih) stanova, pa bi današnja teška nepravda postala još mnogo očitija!  Dr. Nedjeljko Mihanović (HDZ) rekao je 22. IV. 1998. u Saboru:  "....ti prekupci su još najgori. Jer naravno oni žele brzo i efikasno ostvariti vrijednost tih stanova, (......)  sudski pokušavaju izbaciti te stanare (......) to je posebna i najteža kategorija, najkriminalnija kategorija, ti prekupci koji sada sudski istjeruju te građane, stare, koji su 45 godina, sada već i 50, u tim stanovima....".  

      Tko su ti prekupci?  

      Damir Kajin (IDS) rekao je u Saboru  29. siječnja 2003.:   "...zašto  je  ta  materija povjerena recimo Ministarstvu javnih radova, a ne Ministarstvu pravosuđa,  osim  ako  odgovor  ne  leži  u  tome  da  upravo Ministarstvo javnih radova ima najviše pojedinaca u svojstvu prekupaca tih stanova.  (......)   Ali želim reći citirajući gospodina Kustića da politička vlast ne smije privatno vlasništvo omalovažavati, ali se ne smije pred njim klanjati jer ono nije i ne može biti svetinja i zbog njega se ne može žrtvovati konkretan čovjek. (Gotov citat).  I zato se ja zalažem da se objavi prvo lista prekupaca  tih  stanova  da  znamo  tko  ima  interes,  'stvarni interes' na njima  i da se vlasnike obešteti u cijelosti".

                             

      Nominalni "vlasnici" naših stanova (prekupci i slični) govorili su kroz proteklih 17 godina da je privatno vlasništvo "nepovredivo" i da je čak "svetinja"(!), ali to uopće nije istina. Iz Ustava RH (kao i iz odluka Ustavnog i Europskog suda) proizlazi da je socijalna pravda jača od vlasništva, i da se vlasništvo može i smije oduzeti radi socijalne pravde  (kao što je učinjeno člankom 48. Zakona o najmu stanova, 1996. god., uz odobrenje Ustavnog suda, itd.). Naprotiv, po Aneksu G međunarodnog Ugovora o pitanjima sukcesije (koji je, po Ustavu, jači od zakona) i po Rezoluciji 1096 Parlamentarne skupštine Vijeća Europe,  ne smije se oduzimati stečena imovina nositelja stanarskog prava (t.j. vlasničko-imovinska prava koja su oni imali 1990. godine) radi povećanja imovine nominalnih ili bivših vlasnika, odnosno radi povrata imovine oduzete za vrijeme SFRJ (nego država treba izvornim vlasnicima dodijeliti pravičnu naknadu), jer bi naturalna restitucija oduzete imovine (stanova) bila, u tom slučaju, suprotna socijalnoj pravdi.  

                   

      Kao što je rekao Vladimir Šeks u Saboru 29. I. 2003., dužnost zastupnika je "biti na strani pravde, biti na strani poštene pravde, socijalne pravde (......)  kao vrhovnoga načela i u skladu sa onim što bi nam trebalo biti pred očima, a to je Rezolucija 1096 Parlamentarne skupštine Vijeća Europe  iz 1996. godine ".

             

      Prema tome, svaki pošteni političar ili zastupnik u Saboru mora se u prvom redu i u najvećoj mjeri zalagati za socijalnu pravdu, ona mora biti mjerilo svega i najviše načelo na kojem se moraju zasnivati sve zakonske odredbe, kao što proizlazi i iz samog Ustava.  Sve odredbe Ustava i Aneksa G  potpuno jasno i nedvosmisleno  NALAŽU  što se  MORA  učiniti  (i što se moralo učiniti još prije sedamnaest godina!!!!!!).  Nositelji stanarskog prava ne traže nekakvu "svoju", novu pravdu, nego traže samo  POŠTIVANJE  NAJVIŠIH,  VEĆ  POSTOJEĆIH,  VAŽEĆIH  I  OBVEZATNIH  PRAVNIH  NORMI! 

        

      Najviša vlast u Republici Hrvatskoj pripada narodu (vidi čl. 1. Ustava), a ne pripada ni Saboru, ni Vladi, ni Ustavnom sudu, niti može pripadati Europskoj uniji ili Europskom sudu za ljudska prava (ECHR)!  (Kad bi to bio uvjet za ulazak Hrvatske u Europsku uniju, onda svatko treba znati, da narod sigurno ne pristaje i nikada neće pristati da ga taj Europski sud vara i pljačka!  Takvu Europsku uniju ne želimo!).

      Budući da, u našem slučaju, svi "predstavnici" naroda  (među kojima se nalaze, jednim dijelom, i uzurpatori narodnih prava)  krše pravdu i volju naroda,  tražimo da nam se omogući direktno obraćanje narodu, t.j. da nam se omogući stalno i često objavljivanje naših opširnih članaka (kao što je, na pr., ovaj) u svim najčitanijim novinama (kao što je, između ostalih, Večernji list, Jutarnji list, Novi list, Vjesnik, Slobodna Dalmacija, itd.),    a   TO  NAM  SE  DANAS  ONEMOGUĆUJE  VISOKIM  CIJENAMA  VELIKIH  PLAĆENIH  NOVINSKIH  OGLASA. 

Danas slobodu govora i javnog nastupa mogu ostvariti samo bogataši, "tajkuni", i slični!

                     

-------------------

Političari!   Zastupnici! 

      Zar zaista ne shvaćate da je ogromna i  STRAŠNA  nepravda koju trpimo mi - nositelji stanarskog prava  - već sedamnaest godina, bez ikakve svoje krivice i bez ikakvog istinskog opravdanog razloga?! 

      Trgnite se, osvijestite se, izvršite svoju  DUŽNOST, predložite i izglasajte u Saboru izmjene zakona, po kojima će se nama vratiti ono što je  NAŠE!  Shvatite da se vlasnička prava, koja su bila zauvijek oduzeta zakonima u SFRJ,  ne mogu  i  ne smiju vratiti nominalnim vlasnicima  -  ni izvornima, a još manje prekupcima  -  jer kad bi takav povrat bio ispravan, tada bi se morali i svi desetci tisuća nacionaliziranih (i drugih) stanova njima vratiti, i svi stanari u tim stanovima danas bi bili "zaštićeni najmoprimci", a ne bi bili vlasnici otkupljenih stanova!!!!

------------------

      Zagreb, 20. X. 2008.    

---------------------------------------------------------------------------------------

MOLIM  KRITIČKE  PRIMJEDBE  NA  GORNJI  TEKST!

---------------------------------------------------------------------------------------