Inutility of Courts
BS TR
Home
SOME DETAILS
Inutility of Courts
Mistake of ECHR (ENGLISH)
Values, prices, costs
The Opposite
Lalic's Black Magic
Text of the message
Page 2

Mistake of ECHR (ENGLISH)

To read the English text click above!

 

Katastrofalna, temeljna pogreska Europskog suda za ljudska prava

 

                NAPOMENA:   Bilo bi tesko ovdje spomenuti sve sto moze bti vazno. 

                Molim pravnike i druge da zatraze dodatna objasnjenja, cinjenice i dokaze 

                                                  Branko Soric       E-mail:   branko.soric@zg.htnet.hr 

 

      Mnogo isticana samostalnost sudova  ne smije biti izlika ili paravan  koji omogucuje da neki suci - bilo nenamjerno ili namjerno - nanose stetu, zlo i nepravdu, da krse ljudska prava, Ustav i Europsku konvenciju o ljudskim pravima, da presucuju i ignoriraju bitne argumente i cinjenice navedene u tuzbi (zahtjevu, application), da umjesto istinitih cinjenica navode u sudskoj odluci neistine, izmisljotine!  Takve pogresne "konacne odluke" ne smiju biti razlog da osteceni zasute, nego je potrebno jos glasnije o tome obavjestavati javnost. (Ali kako, kad najcitanije novine u Hrvatskoj ne objavljuju pisma koja im saljemo!!!)   Za takve teske pogreske najvisih i medjunarodnih sudova mora saznati cijeli svijet!  Nista nije zavrseno sudskom "konacnom odlukom", jer, prema Ustavu Republike Hrvatske, vlast proizlazi iz naroda i pripada narodu,  pa zato narod mora uvijek imati zadnju rijec!   Kad neki suci prave stetu, zlo i nepravdu (zbog cega gubimo skoro cijelu nasu imovinu!), oni trebaju za svoj rad odgovarati kao i svi ostali gradjani.

 

      Nakon apsurdne, same-sebi kontradiktorne, ocito i nesumnjivo pogresne odluke Ustavnog suda RH iz 1998. godine, Europski sud za ljudska prava takodjer je upropastio mogucnost da stekne povjerenje onih koji su neopravdano osteceni i obespravljeni.  Taj potonji sud je, uz slicno pogresno obrazlozenje kao i onaj prvi, odbacio tuzbe (zahtjeve, applications)  nositeljā stanarskog prava u  ODUZETIM,  neuseljivim  tzv. "privatnim" stanovima.  Takve je odluke taj sud donio, na pr, u slucaju Kresimira Strunjaka i drugih (broj zahtjeva: 46934/99 ; odluka suda od  05.10.2000.) i Branka Sorica (br.: 43447/98 ; odluka od  16.03.2000.), koji su se zalili na oduzimanje stanarskog prava, nanesenu stetu, diskriminaciju, itd.  Na istinita objasnjenja o ocitoj nepravednosti i pogresnosti tih odluka Sud se nije obazirao, pa cak nije odgovorio ni na pitanja o porijeklu ocitih neistina u sudskoj odluci!  Drzavno odvjetnistvo RH, vlast i drugi nisu to htjeli do kraja istraziti!

 

      Europski sud za ljudska prava je u obrazlozenju tih odluka rekao, da su stanovi u kojima podnositelji zahtjeva zive "uvijek bili u privatnom vlasnistvu, a podnositelj(i) zahtjeva ne osporava(ju) tu cinjenicu".

      Ta tvrdnja Suda je pogresna, neistinita!  Naime, ti stanovi su bili ODUZETI za vrijeme SFRJ  te nakon toga stvarno vise nisu bili u privatnom vlasnistvu izvornih vlasnika ni njihovih pravnih sljednika, premda su oni i dalje bili upisani u zemljisnim knjigama. To je jasno iz samih zahtjeva, u kojima su podnositelji naveli da su imali trajno, zauvijek nasljedivo stanarsko pravo na tim stanovima (a to znaci da su imali glavna vlasnicka prava koja je izvorni vlasnik, po zakonu, zauvijek izgubio);  time su ujedno  OSPORILI  privatno vlasnistvo izvornih odnosno nominalnih "vlasnika"  (premda su upotrijebili uobicajeni, laicki, mozda neprecizan nacin izrazavanja, kao na pr.: "privatni stanovi"; "neki su vraceni vlasnicima 1959....",  i slicno;   naime, to "vracanje" oduzetih stanova  i to privatno "vlasnistvo", bilo je samo prividno, jer je stanarsko pravo na njima i dalje trajno postojalo!).

      Branko Soric je, izmedju ostaloga, naveo u tuzbi (zahtjevu, application) i poslao Sudu dokaze da je imao stanarsko pravo, koje je imovina (possessions) vrijedna 90 posto vrijednosti stana, i da mu je povrijedjeno pravo na mirno uzivanje te imovine (possessions) koje je zajamceno clankom 1. Prvog protokola  Europske konvencije o ljudskim pravima; Sud je u svojoj odluci rekao ovo: "Sud primjecuje da u ovom predmetu podnositelj zahtjeva nije, niti je ikad bio vlasnik doticnog stana";  ali Sud je presutio da je i stanarsko pravo imovina (possessions) koja ima ekonomsku vrijednost i koja je zasticena Konvencijom!   ("Possessions" je pogresno prevedeno kao "vlasnistvo" umjesto "imovina"!). Takodjer, stanarsko pravo je (nepotpuno) vlasnistvo, koje je oko deset puta vece i vrednije od nepotpunog vlasnistva nominalnog zemljisno-knjiznog vlasnika!  Dalje, Sud je neistinito rekao:  "Njegov je stalni polozaj, u odnosu na stan, bio polozaj najmoprimca",  sto nije istina, jer to nije bio najam nego stanarsko pravo.  Nadalje, u odluci Suda neistinito pise: "Podnositelj zahtjeva je ab initio bio najmoprimac stana u privatnom vlasnistvu, pri cemu je njegov polozaj ovisio o volji vlasnika"(!);  nije istina da je to navedeno u tuzbi (zahtjevu) Branka Sorica, kao sto Sud kaze na drugom mjestu, niti je istinita sama tvrdnja o najmu i ovisnosti o volji vlasnika; osim toga, Sud ne spominje, t.j. ignorira, dokaze o stanarskom pravu, koje je Sud dobio(!);  itd.  (Vidi  napomenu pri kraju ovog teksta: P.S.).

      Sudu je dobro poznato (a isto se jasno vidi i iz navoda podnositeljā zahtjevā), da je stanarsko pravo, po Zakonu o stambenim odnosima (ZSO), zauvijek obuhvacalo glavna vlasnicka prava posjedovanja, uporabe stana, itd., da su izvorni vlasnici, po ZSO,  ta prava zauvijek izgubili (t.j. po ZSO nisu imali pravo useliti, posjedovati stan, rabiti ga, itd.), a odatle je jasno da izvorni vlasnici, po zakonu, stvarno  i  de facto  vise  nisu bili vlasnici  tih stanova. Bilo bi nezamislivo pretpostaviti, da Sudu to nije jasno, ali za citatelje ovog teksta ipak navodimo detaljnije objasnjenje: 

      Ne samo danas, nego i za vrijeme SFRJ (i prije), vlasnistvo je bilo i ostalo nedjeljivo. To znaci, da je vlasnik onaj, tko ima sve vlasnicke ovlasti (t.j. pravo posjedovanja, uporabe, itd.),  te da postoji - kao sto pise i u danasnjem Zakonu o vlasnistvu - samo jedna vrsta vlasnistva, a ne moze postojati neka druga vrsta, kod koje bi vlasniku zauvijek nedostajale neke od tih ovlasti, pogotovo one najbitnije.

      Treba napomenuti, da vlasnik moze iznajmiti stan i time PRIVREMENO prepustiti najmoprimcu vecinu svojih ovlasti, ali, nakon ugovorenog otkaznog roka, vlasnik ponovno ima sve te ovlasti i zadrzava ih zauvijek. To neograniceno trajanje vlasnistva je njegova bitna karakteristika. [Zato se kod nas, na pr., ne smatra vlasnistvom autorsko pravo, koje je vremenski ograniceno, premda i to pravo spada u imovinu jer ima ekonomsku vrijednost, i premda se u nekim zemljama autorsko pravo naziva "intelektualnim vlasnistvom" -  ili bolje: "intelektualnom imovinom" ("intellectual property"). Vidi: Pravni leksikon, 1970., str. 350.-351.,  i  citat (1) u prilogu].

      Naprotiv, dodjelom stanarskog prava, koje se zauvijek prenosi na clanove kucanstva, izvorni vlasnik i njegovi nasljednici  zauvijek su,  po zakonu,  izgubili gotovo sve vlasnicke ovlasti nad stanom, i one su zauvijek pripale nositelju stanarskog prava i njegovim pravnim sljednicima.  Time je bivsi vlasnik zauvijek izgubio imovinu (t.j. ekonomsku vrijednost vecu od 90 posto trzisne vrijednosti stana), koja je zauvijek pripala nositelju stanarskog prava.  To odgovara pojmu "podijeljenog vlasnistva".

      Ako se nepotpuna prava nominalnog vlasnika smatraju vlasnistvom, tada je i stanarsko pravo vlasnistvo! Ili, u protivnom slucaju, ako se nositelja stanarskog prava ne smatra pravim vlasnikom (jer nema u potpunosti bas sva vlasnicka prava), tada se jos manje moze smatrati vlasnikom nominalnog vlasnika, koji je zauvijek izgubio gotovo sva vlasnicka prava i imovinu!

      Premda formalno nije izvrsena nacionalizacija, konfiskacija, ili druga eksproprijacija spomenutih stanova, i premda su izvorni vlasnici ostali upisani u zemljisnim knjigama, vlasnistvo im je ipak legalno (de iure)  i  STVARNO  (de facto)  ODUZETO  samom dodjelom trajnog stanarskog prava po odredbama  ZAKONA (ZSO).  Da je to bitno vidi se i iz jedne nedavne odluke Europskog suda za ljudska prava, prema kojoj, kad se utvrdjuje je li doslo do oduzimanja vlasnistva odnosno imovine ("possessions"), treba uzeti u obzir ne samo formalno oduzimanje ili eksproprijaciju, nego treba ispitati STVARNU situaciju, te se mora utvrditi radi li se o de facto eksproprijaciji.  (JAHN AND OTHERS v. GERMANY;  broj zahtjeva: 00046720/99 ; 00072203/01 ; 00072552/01 ; datum: 22/01/2004. Vidi citat (2) u prilogu).

      Bez obzira na vlasnistvo, kako u nacionaliziranim tako i u tzv. "privatnim" neuseljivim stanovima, bitno je da je zakonom zauvijek oduzeta imovina (possessions,  property), t.j. ekonomska vrijednost od oko 90 posto trzisne cijene praznog stana, i tu su imovinu po zakonu zauvijek dobili nositelji stanarskog prava. Buduci da oduzeti (nacionalizirani) stanovi nisu vraceni vlasnicima, nego su ih jeftino otkupili nositelji stanarskog prava, isto se mora postupiti i sa drugim oduzetim (neuseljivim, tzv. "privatnim") stanovima. To je u skladu i sa Rezolucijom 1096 Parlamentarne skupstine Vijeca Europe, koja trazi da se  ne  krse prava stanara ili novih vlasnika, vec da se, umjesto povrata oduzete imovine, dodijeli pravedna materijalna naknada izvornim vlasnicima.

      Osim gore navedenoga, Europski sud za ljudska prava je rekao, da bi otkup "privatnih" (neuseljivih) stanova bio protivan legitimnom interesu "vlasnika" da im se zastiti njihovo "vlasnistvo" (za razliku od otkupa drustvenih i nacionaliziranih stanova), sto je, navodno, objektivno i razumno opravdanje za uskratu tog prava otkupa nositeljima stanarskog prava na stanovima u privatnom "vlasnistvu", te da stoga ova razlika u tretmanu ne predstavlja diskriminaciju u smislu clanka 14. Konvencije.  Medjutim, istina je sasvim protivna takvim pogresnim obrazlozenjima Europskog suda za ljudska prava (kao i Ustavnog suda RH).  Naime, diskriminacija nositelja stanarskog prava je ocita   jer:   

      (1)  kao sto je gore objasnjeno,  imovina i vlasnistvo bilo je oduzeto ne samo u slucaju nacionaliziranih stanova (koje su stanari jeftino otkupili, a nisu vraceni izvornim vlasnicima), nego je takodjer  oduzeto  i u slucaju neuseljivih, tzv. "privatnih" stanova;

      (2)  kao sto je naveo Branko Soric u svom zahtjevu (application), vlasnici su prisiljeni (po cl. 48. Zakona o najmu stanova, 1996. godine)  jeftino prodati korisnicima cak i neke privatne stanove koji ranije nisu bili oduzeti od vlasnika (nego samo iznajmljeni, bez stanarskog prava);  Europski sud je presutio, ignorirao, taj navod u zahtjevu B. Sorica  i tu prisilnu prodaju(!)  koju je  ODOBRIO  I  USTAVNI  SUD  RH  radi  SOCIJALNE  PRAVDE.  Dakle, iz same odluke Ustavnog suda je ocito,  da zastita vlasnistva  (pa cak ni onog vlasnistva koje ranije nije bilo oduzeto)  NIJE  opravdan razlog za uskratu prava otkupa korisnicima stanova, ako izvorni vlasnik dobije naknadu;  drugim rijecima, po samom Zakonu o najmu stanova, po Ustavu, i po Ustavnom sudu,  socijalna pravda je vaznija od vlasnistva.   Prema tome, iz (1) i (2) je jasno da  nema  tog "vlasnistva", koje spominje Europski sud, niti navedenog legitimnog interesa "vlasnika", niti "objektivnog i razumnog opravdanja" za razlicit tretman nositelja stanarskog prava. 

 

      Hrvatski Sabor treba odmah  (a trebao je jos i prije vise godina!)  ISPRAVITI  nepravdu, diskriminaciju, ogromnu stetu koju su pocinili sudovi,  treba ukinuti odredbu kojom je ukinuto nase stanarsko pravo u neuseljivim (tzv. "privatnim") stanovima,  te nam istovremeno treba dati pravo otkupa nasih stanova na isti nacin i po priblizno istoj cijeni  kao sto su otkupljeni drustveni stanovi,  t.j. po odredbama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, a isto tako je otkupljen i dio privatnih stanova (po cl. 48. Zakona o najmu stanova, 1996.)!  Drzava treba dati pravednu naknadu izvornim vlasnicima u skladu sa Rezolucijom 1096 Parlamentarne skupstine Vijeca Europe.  -   Europski sud za ljudska prava  treba  ISPRAVITI  NEISTINE  koje su navedene u odluci tog Suda!

      P.S.  Napomena:  Nitko nikada nije osporavao nase stanarsko pravo, ali prije vise od dvadeset godina bilo je bezuspjesnih, protuzakonitih, zlocinackih pokusaja nekih osoba da od moje majke i mene preotmu dio stana sluzeci se lazima, prevarama, klevetama itd.  To smo sprijecili postenim, legalnim sredstvima, putem suda.  Ne znam jesu li spomenute lazi i izmisljotine na bilo koji nacin povezane sa neshvatljivim, zapanjujucim neistinama u odluci Europskog suda za ljudska prava (iz 2000. god.)!?  Kako i odakle su neistine dospjele u tu odluku Suda?  Istinu mogu dokazati,  i dokazao sam ju,  dokazao sam da sam zaista imao stanarsko pravo itd., ali vlasti, Sud (i drugi)  nisu gledali dokaze, niti ih gledaju, niti ih traze;  oni ne zele da se zna istina!!

      (Malo detaljnije:  http://soric-b.tripod.com/bstr/id11.html  )

 

PRILOZI:

      (1)  PRAVNI  LEKSIKON, 1970., str. 351., citat:  "Ogranicenje zastitnog roka autorskog prava predstavlja osnovnu razliku izmedju autorskog prava i prava vlasnistva. Danas je shvacanje o autorskom pravu kao vlasnistvu gotovo napusteno u kontinentalnim pravima, ali se jos zadrzalo u anglosaksonskim zemljama".

      (2)  JAHN AND OTHERS v. GERMANY;   application number: 00046720/99 ; 00072203/01 ;  00072552/01 ;    date: 22/01/2004. 

      Citat:   "65.  The Court reiterates that, in determining whether there has been a deprivation of possessions, it is necessary not only to consider whether there has been a formal taking or expropriation of property but to look behind the appearances and investigate the realities of the situation complained of. Since the Convention is intended to guarantee rights that are practical and effective, it has to be ascertained whether the situation amounted to a de facto expropriation (see Sporrong and Lönnroth, cited above, pp. 24-25, § 63; Brumarescu v. Romania [GC], no. 28342/95, § 76, ECHR 1999-VII; and Zwierzynski v. Poland, no. 34049/96, § 69, ECHR 2001-VI)".

 

      U Zagrebu, veljaca 2004.

 

Dr.med. Branko Soric

Vlaska 84,  10000 ZAGREB

branko.soric@zg.t-com.hr        Malo detaljnije: 

BS TR

Tekstovi na ovim stranicama u skladu su sa misljenjima mnogih drugih osoba (nositelja stanarskog prava, pravnika, i drugih).  Eventualne nejasnoce mogu se objasniti i dodatno argumentirati.  /   Everything in these sites is based on opinions of many other persons (tenantship-right holders, lawyers, and others).  If anything is unclear, additional explanations and arguments can be given.